Evo,ja se baš sad prije jedno po ure vratila iz Beograda.....najtužnije putovanje u mon životu, definitivno....
Čim smo stupili nogom u Beograd,vidili smo da nismo dobrodošli, odma smo skužili da neće biti dosta naših navijača jer se počelo pričati o nemogućnosti ulaska u zemlju bez karte, o naglom poskupljenju soba, nedostatku ulaznica...mi ušli u hotel,zaboravila san već i kako se zove, ja malo kasnije iden nešto vanka kad vidin neki kretenko,djelatnik hotela upozorava ostale ljude da se tu nalaze neki navijači iz Hrvatske, pa da neka se pripaze od krađa i provala, da smo možda opasni pa da nas ne provociraju.....tila san mu svašta izgovorit, al san se ipak strpila, iako mi je sad ža što san mučala...
Al nije nas sve to ništa diralo,mi smo živili za utakmice,družili smo se i s nekom ekipon iz Našica i Splita koji su isto došli u privatnom angažmanu i bilo nam je super..
Ulazimo mi tako u glasovitu Arenu, kad ono sve puno, svi fućkaju našoj reprezentaciji, pomislija bi ko "vidi ti kolko je Španjolaca došlo podržat svoju reprezentaciju,pravi navijači,nema što..."

......al odalo ih je ono skandiranje "srbija,srbija" i "ustaške pič.ke".....

i još se na kraju onaj ludi Španjolski izbornik zahvaljuje na podršci....
Do čim je utakmica počela vidio se da suđenje i neće baš biti na našoj strani, al Bože moj, mi smo već navikli na to, pa....naši su dobro počeli utakmicu,oni su rijetko dolazili do prilike za koš i sve se činilo OK....
Onda smo lagano počeli padati, sve se zahuktavalo i bilo je napeto do kraja.....
A kad je ostalo još 12 sec do kraja +2 i još Tomas na slobodnim bacanjima,bila san 100 % uvjerena u pobjedu.... u ton momentu mi je bilo srce veliko ko neboder,svit je bija moj.....ovi što su bii sa mnom su isto počeli skakat, mi se zagrlili, pivamo "Mi Hrvati" i "Moja domovina", uvatija nas neki zanos, uopće nas nije bilo briga za tužne,ljute i namrgođene poglede "španjolaca" oko nas koji su samo gledali s čim će nas klapnit po glavi....
I onda Tomas fula 1, slobodna bacanja za njih, ovaj njihov jednog da,jednog fula, Marko osvoiji loptu,španjolac mu je uzme pod faulom i zabije.....

ta greška je bila ključni trenutak utakmice....
U onim nepotrebnim produžecima smo dobro počeli, tada slijede par glupih odluka sudaca, naši gube živce, ovi sude tehničke greške i na kraju mi ko najveći luzeri izgubili 16 razlike..... 16 RAZLIKE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Svaki onaj koš mi se u srce uriza, suze u takvim trenutcima same naviru ko potoci, još kad vidiš ona tužne lica naših igrača, izbornika i stručnog stožera.....
Bila san i danas protiv Slovenije, sve je to bilo samo onaj nesretan nastavak od juče, sve što smo gradili zadnjih miseci palo je u vodu......a zašto??????
Ipak, svi trebamo biti ponosni na naše dečke, stvarno su dali sve od sebe, dokazali da svakome mogu parirati, al izgleda da su 3 suca na strani protivničke ekipe bili previše....čini mi se da smo u onakim uvjetima morali biti 5 puta jači da dobijemo.....
Tako se sad užasno osijećan, baš nekako jadno,još uvik ne mogu virovati, sigurna san da bi mi uzeli sutra zlato, a ne borili se za 7.misto, bili smo tako motivirani, u naletu..... al život je takav.....
Jedino me malo oraspoložila vijest da vodimo 2-1 u Davis Cupu,a pa ako mi se bude dalo možda i svratin sutra do Splita podržat naše momke na putu do finala.....
Nadala san se dvostrukom nadjeljnom slavlju, ali.......