Četiri godine u nizu odveo je Oostende do naslova prvaka Belgije, osvojivši pritom i tri nacionalna kupa i jedan superkup, te igrajući važnu ulogu u Eurokupu. Više od toga praktički se nije moglo. Međutim, Dario Gjergja nakon svega toga odmah će reći.

- Za mene u sportu nema prošlosti, samo ono što slijedi, a to je rad i samo rad. Sve što smo napravili je fenomenalno, ali sport je svakodnevno dokazivanje pa se tako i ja moram ponovno dokazati.

Te riječi uskoro 40-godišnjeg zadarskog trenera najbolje opisuju njegov karakter, koji će ga nedvojbeno prije ili kasnije odvesti u neki veliki europski klub. Pitanje je samo trenutka i poklapanja nekih stvari, koje su se mogle poklopiti već ovog ljeta, ali ipak nisu. Zato Gjergja ostaje u Oostendeu.

- Imam ugovor još dvije godine, iako su oni htjeli produžiti po sistemu tri plus dva. To bi bilo dobro zbog sigurnosti, ali normalno je da uvijek želiš korak više. Već sam ovo ljeto mogao otići da su se poklopile neke stvari. Imao sam dvije opcije, ali nisu se realizirale. Ugovor mi je takav da mogu otići u klub koji igra Eurokup i Euroligu. Nema odštete kao što je bila prije dvije sezone, kada me kontaktirala Cedevita. Želja za iskorakom postoji, mislim da sam spreman za to, ali sada sam u Oostendeu i nastavit ću raditi najbolje što znam dok se ne otvori neka nova prilika.

Jeste li u Belgiji dosegli svoj vrhunac? Osjećate li da trebate otići u jači klub da biste još više napredovali kao trener?

- Apsolutno treba težiti iskoraku u veći klub, ali mislim da trenerski napredak ne ovisi o tome u kojoj si ligi, nego koliku želju imaš da se educiraš i svakodnevno pratiš trendove. Sve na svijetu evoluira pa tako i košarka. Ako nisi spreman pratiti trendove, ne možeš ni napredovati. Manje je bitno u kojoj si ligi. Za mene je najvažnije na koji način radiš i napreduješ li iz dana u dan. Ja u Oostendeu radim s jednakom željom i voljom i istim sistemom kao što bih radio u bilo kojem manjem ili većem klubu. Istina, radi se o različitoj kvaliteti igrača, ali ako osjetiš da netko ima talent, onda ga treba iskoristiti.

Možemo li se malo poigrati s budućnošću? Koja je vaša liga iz snova? Gdje biste se htjeli okušati?

- Teško je odrediti ligu, iako je jasno da se Španjolska tu ističe. Veliki "problem" za mene je što se u cijeloj karijeri, bilo kao pomoćni ili glavni trener, s izuzetkom jedne sezone, u kontinuitetu borim za trofeje. Otići sada u 10. ili 12. klub, primjerice Njemačke, Francuske, Talijanske ili čak Turske lige, gdje se plaća mnogo bolje nego u Belgiji, pitanje je koliko bi to bilo dobro za moju karijeru. Kada ti je mentalni sklop pobjednički, vrlo je teško prihvatiti poraz. Prošao sam to u drugoj sezoni u Liegeu i znam koliko to može biti frustrirajuće. Naravno, cilj mi je voditi euroligaški klub, a hoću li to dostići ovisi o mnogo stvari. Mnogo je kvalitetnih trenera, a i faktor sreće tu itekako igra ulogu. Imam želju i ambiciju, ali nikud se ne žurim. Dobro je da ljudi znaju za mene, respektiraju me i moj je rad u Europi cijenjen. Sama komunikacija s odličnim europskim trenerima na dnevnoj bazi mnogo znači. Bitno je raditi, producirati i kontinuirano napredovati.

Ima li Oostende snage za europski iskorak, s obzirom da ste u Belgiji dosegli plafon?

- Oostende je prosječan europski klub, ograničen budžetom od oko 700 tisuća eura, koji se sigurno neće probijati. S tim se nosiš i pokušavaš izvući maksimum. Kako kažemo u Dalmaciji, pokrivamo se koliko je lancun dugačak i to je odlična politika kluba. Oni nikada neće potpisati igrača iznad onoga što mogu platiti. Europa je samo nagrada. Do sada smo svake godine prolazili u drugi krug Eurokupa i imali priliku za plasman među 16, ali to su neki limiti i maksimale mogućnosti ove momčadi. Bilo smo i nadomak Eurolige, ali treba se zapitati koliko je to realno, s obzirom da u tom natjecanju ima igrača koji koštaju kao nekoliko naših godišnjih budžeta.

Kakva je ova nova Hrvatska u odnosu na prethodne?

- Teško je to sada reći iz razloga što još nismo kompletirani. Kada nam se priključe svi igrači i kada budemo imali jasniju sliku kakve su realne mogućnosti svakoga od njih da produciraju igru, onda možemo pričati o tome. Idemo korak po korak.

Koji bi trebao biti forte ove reprezentacije i kakav stil igre traži Velimir Perasović?

- Zna se kako igraju Perasovićeve momčadi pa se to može očekivati i u reprezentaciji. Dakle, velika razina trčanja, visok intenzitet igre, enormna želja za pritiskom na loptu, korektna obrana, puno pas igre i kažnavanja situacija kroz višak trčanja. To bi trebao biti forte ove momčadi i na taj način ćemo nastojati djelovati u pripremnom razdoblju, kako bismo prvenstvo dočekali što spremniji.

Kako je došlo do vašeg angažmana na mjestu pomoćnog trenera hrvatske reprezentacije i koliko vam to znači?

- Normalo da, ako si domoljub, a ja to jesam, onda ti reprezentacija znači sve. Uopće nije bilo pitanje hoću li se odazvati. Čak je i moj gazda u Oostendeu rekao da moram ići, jer je to najveća čast, bez obzira što neću biti na početku priprema u klubu. Kada me je Velimir Perasović prvi put nazvao i izrazio želju da surađujemo, za mene je to bilo sveto pismo. Odmah sam pristao i uložit ću apsolutno svo svoje znanje i energiju da napravimo sve kako treba, te da na Europskom prvenstvu budemo na što boljoj razini.

Kakva su očekivanja od Europskog prvenstva? Koji bi vas rezultat zadovoljio?

- Mislim da će ovo prvenstvo biti jedno od najizjednačenijih do sada. Kada se pogledaju sastavi momčadi, vidi se da svi igrači, poput primjerice Dirka Nowitzkog, žele igrati za svoje reprezentacije, tako da će kvalitetom sigurno biti na visokoj razini. Španjolska i Francuska možda ipak malo odskaču, a iza njih je desetak reprezentacija među kojima svaka može pobijediti svaku. Presudit će nečiji dobar ili loš dan, možda jedna ili dvije lopte.