Problem sa sucima star je koliko i košarka u Hrvatskoj. Većina sudaca nisu bivši igrači – ni na jednoj razini – nego entuzijasti koji se s košarkom prvi put ozbiljnije susreću tek kada odluče postati suci. To je mali, ali u isto vrijeme i vrlo velik problem. Današnja košarka je brza, fizički zahtjevna i igra se “iznad obruča”. Ako nikada nisi uzeo loptu u ruke, teško možeš u potpunosti razumjeti kako igra funkcionira. Naučiti pravila napamet i vidjeti situaciju na terenu nisu iste stvari.
Vidio sam mnogo neiskusnih sudaca, mladih nada, koji pri prvom kontaktu između dva igrača gledaju, ali ne vide što se zapravo dogodilo. Onda sudac s druge strane terena svira prekršaj, često bez jasne slike situacije. Nedostatak sudaca je kroničan problem. Nije slučajno da su suci koji sude Premijer ligu prisiljeni suditi i mlađe kategorije. Ako su pametni – a nažalost takvih nema mnogo – te utakmice koriste kao trening. No imamo i takozvane “prime donne” koje ne da ne žele suditi, nego prate igru s centra terena i jedva čekaju kraj utakmice.
Takvi suci ne sude elementarne pogreške, pa se djeca, kada dođu u višu kategoriju, čude kako se odjednom sude koraci ili određeni prekršaji koji prije “nisu postojali”.
Trebalo bi se malo osvrnuti oko sebe. Italija i Francuska imaju vrlo dobro razrađen sustav za razvoj sudaca. Svaki klub koji se želi natjecati na nacionalnoj razini mora imati barem dva mlada suca – takozvana klupska suca. To su najčešće mladi igrači koji već u omladinskom pogonu shvate da neće postati profesionalni košarkaši, ali i dalje vole sport. Oni sude zajedno s kolegom iz protivničkog kluba, do U12 kategorije. Na taj način sudac počinje suditi već s 14 godina. Najbolji kasnije napreduju dalje i sustav stalno proizvodi velik broj sudaca u razvoju.
Ali kod nas imamo “našeg Joku” koji sve zna i kojem, naravno, ništa od toga ne treba.
A coach is someone who can give correction without causing resentment.
