Ja bih rekao drugačije, u pitanju je mentalno stanje uma cijele nacije. Ravnodušnost, potiskivanje sječanja, egocentrizam, srozavanje etičkih vrijednosti čak i zamjena gdje je mana postala društveno prihvatljivo ponašanje. Postavio bih pitanje-kada je prije bila vrlina biti u društvu sa ubicama, lopovima, kriminalcima, palikućama, kurvama, izdajicama, ratnim profiterima? Kada su prije društvene vertikale javno slavile takve likove? Zašto mislimo da bi košarku mogli sačuvati od tih zla? Ništa bez ekstarze, bolne ali pročišćavajuće. Suočimo se sa sobom i okolinom a tek onda možemo dalje. To je jedini pravi put. Nisu nam drugi krivi, to si izbijmo iz glave. Nema tako dobre ideje, poticaja, incijative koju nismo u stanju isprcati do daske. To smo mi kao nacija. Jebiga ali tako je.

Valjda sam ja po prirodi pesimistican tip, ali kad je stigla smjena u Savezu, nekako me je kopkalo sto su pozicije zauzeli Joke Vrankovic, T. Anzulovic, sto je Kunce ostao na svojoj poziciji, sve redom Radicevi puleni.I nacin na koji su postavljeni, dekretom, jbt pa Joke Vrankovic je najprije bio strucni tajnik, pa onda glavni tajnik. Natjecaj? Program? 

Naravno da ni ja nisam ocekivao da ce na kraju sve ovako zavrsiti, ali to su bile stvari koje su tjerale na oprez.

Kada se je vidjelo da ti likovi ostaju i još se penju po hijerarhiji ovdje na forumu je bilo upaljeno crveno svjetlo. Dosta su o tome forumaši pisali čak je bilo i detalja i pikanterija.

Ako dozvoliš...

Sve ovo što si napisao je isto i u Srbiji...još i 3x gore...pa nam je basket uglavnom OK.

Ja mislim da je isključivo problem u lovi.

Jer kad imaš lovu, imaš i najbolje uslove za rad (škole košarke), imaš da platiš najbolje trenere (pogotovo za mlađe kategorije),...imaš i da platiš dobrog stranca koji će svojim kvalitetom pomoći da se domaći igrači razviju...

Tako su svi na dobitku..klubovi (naravno samo par njih, jer je nerealno, zbog love da Srbija i Hrvatska imaju više od 3-4 dobra kluba) koji će manje-više normalno egzistirati i na račun prodaje igrača..i reprezentacija jer će dobiti kvalitetne igrače.

Dejane,

ne vjerujem da bi bandi u Ciboni bilo dovoljno 50 milja dolara godišnje da krenu tim putem. Oni uvijek mogu krasti više. Za jednog osrednjeg amera koji će tu biti šest mjeseci mogu istovremeno dobiti vrhunskog mladog trenera koji bi bio zaposlen na stalno i imao normalnu plaču. Tada bi taj mladac zbog kreditne sposobnosti mogao dignuti kredit i oženiti se. A ovako, što mu je za raditi? Nije problem u parama nego u kriminalu i nesposobnosti uprava. Gradu Zagrebu se svake godine povečava budžet za nekoliko stotina milijona eura a slijedeće će imati 1,4 milijardi eura, istovremeno smanjuje izdvajanje za obrazovanje za 50 miliona eura. Sve ovisi o ciljevima onih koji su na vlasti. 

da nadodam,

u Srbiji se raja pali na košarku, zato imaju jake sponzore (firme, grad, država-sve po političkoj direktivi) i jake uprave gdje jedni na druge paze kao psi čuvari. Istovremeno, za ilustraciju, u Ciboni vedri i oblači samo jedan čovjek koji nezna ni osnovna košarkaška pravila a ostali iz uprave u čik pauzi pitaju mogu li dobiti koju mrvicu sa stola. A raja, u stanju je nabrojiti nekoliko mrtvih košarkaša. Ostatak košarkaške priče ih ne interesira. Fokusirani su na druge stvari. Što se sporta tiče, u Hrvatskoj postoji samo nogomet, svaka druga baba spremna je dignuti kredit da bi joj unuk prošao dinamovu omladinsku školu. Pokreče ih EuroJackpot zvan nastup za hr. repku. Nema valjda babe koja nezna barem deset nogometaša ali i imena njihovih žena i djece. Postoji reklama gdje u crkvi krste djete i pritom mu dadu pet-šest imena nogometaša. To je Hrvatska danas.

Evo sta sad:

https://gol.dnevnik.hr/clanak/rubrika/kosarka/vrankovic-i-radja-najavili-kako-preokrenuti-trend-potonuca-hrvatske-kosarke---531262.html

To je bilo na tapetu u rujnu.

Znači floskula na floskulu.

Šta je red, rad i disciplina?

Di su pare s kojima će se ostvariti rad? Ko će radit, kad očito nemamo stručnjake koji znaju.

Sinko, daj ti reci kako ćes ostvarit to šta govoriš - to je ključ svega, kako ćemo doć do nekog zacrtanog cilja.

Realno, ukratko, sve kao i do sada - nastavak agonije bez jasne odgovornosti pa ako bog šta da, da.