Što reći - koju posluku porati poslije ''euforične'' uvodne utakmice? Idemo još po medalju ili ćemo sačekat da ona dođe nama?

The more things change, the more they stay the same - Đasmin Repesha nas je opet uspio iscentrifugirati do neprepoznatljivosti protiv simpatičnih Filipinaca. Čini se kao da naš stari Čača Ringišpil misli da ima čelik čvrstu dvanaestorku kojoj mora pružati nove izazove jer su sve osnove nadvladali - a ništa ne može biti dalje od istine.
Prvo - Lukša Andrić je u toj 12-orki, a naša je centarska linija opće rasulo. Usporeni su, napeti, smotani, neuigrani ili jednostavno pate od nedostatka ili smirenosti ili vizije ili dobre stare fizičke čvrstine. Pitanje je koliko je turnira potrebno našem izborniku da bi uvidio kako pogrešno koristi Antu Tomića i da korisni Luka Žorić nije čovjek za rješavanje utakmica.
Nadalje, neke se stvari još nisu posložile u glavi jer mnoštvo je pogrešaka dolazilo kroz jednostavno neinteligentne poteze. Tko je vidio u igri protiv niske i brze momčadi držati osvojenu loptu nonšalantno uz bok (Tomić), naskakivati naivno na akrobatske fade-away trice (Šarić) ili dijeliti lopte centrima od poda (Roko, Oliver) ili da centri predvode loptu preko cijelog terena (Žorić). Bojan je naš nosivi stup, ali i njegova forsiranja su na trenutke bila stvarno pretjerana. Sve u svemu - ne može puno gore od predstave protiv Filipina - čak i ako uračunamo nervozu prve utakmice, balkanski pristup ulozi favorita i sustavno remećenje uigravanja stabilnih petorki sa strane našeg centriguga izbornika. Možda eventualno da smo uživali u Lukšinim klasičnim bolid-majstorijama. Usput, pohvalimo Krunu Krunoslava Simona kao jedinog našeg igrača u prvom susretu koji je djelovao stabilno i pouzdano kroz čitavu utakmicu.
I takvi kakvi jesmo - otriježnjeni i djelomično poniženi trebali bi dočekati Argentinu s nogama čvrsto na zemlji umjesto s glavama u pijesku. Dakle, utjeha je tu - sreća u nesreći. Znamo gdje su naši problemi - rasulo centarske linije i ringišpilizam + razumljiva Šarićeva mladenačka revnost. Naoružani s tim spoznajama, nadamo se kako će naša momčad izvući pouku odnosno - više nikad neće pomisliti da se unutarnja igra može zanemariti u bilo kojem dijelu utakmice za indijansko tricašenje i nonšalantno forsiranje nepokrivenih šuteva - a o klaunskim smotanostima ni neću.  
Dakle, prečešljajte pa zategnite živce i spremite se za nova lunapark uzbuđenja koje samo hrvatski košarkaši znaju prirediti + Oliver, naravno.
Najbolje od svega je što ni pobjeda protiv oslabljene i ostarjele Argentine - neće pokazati Bog-zna-što osim da ne stružemo baš po dnu bačve svjetske košarke.

Dakle, imajmo vjere u napredak dok bi naš moto trebao biti nešto ovako:
Don't cry for me Argentina - pila naopako protiv Filipina.   

P.S. Prijenos na HRT-u je bio skoro pa surealan u svojoj normalnosti - bez Muppeta.