Do utakmica u Izmiru, samo sam čitao u novinama i internet forumima kako igraju »moskitosi« (protiv njih ja lično koristim »Raid«). Načitao sam se raznih hvalospeva na račun Mokinih pulena, izrečenih od raznih forumaša-anonimaca i novinara-anonimaca. Stekao sam utisak da se radi o najboljoj košarkaškoj reprezentaciji Srbije u istoriji, koja igra brzo, motivisano, efikasno, čvrsto u odbrani, poletno, jako u skoku, drugim rečima, košarku ne 21, nego 22. veka!
Da li su se naši standardi dobre košarke toliko srozali ili to Moka ima svoje forumaše i novinare čiji je zadatak da u superlativima pišu o ovoj ekipi?!
Pošto sam dobro analizirao mečeve protiv Poljske i Turske, izneo bih nekoliko stavova.
Osnovicu ove ekipe čine Gurović, Jarić i Miličić. Gurović, koji je kapiten i najbolji igrač ove ekipe, karijeru nastavlja u poljskom Prokomu. To već sve govori! Idite na sajt NBA.com i proverite kolika je bila minutaža Jarića i Miličića prošlih sezona i kakav je njihov učinak. To takođe sve govori!
O Miličiću napričaše ovih nedelja prave bajke. Činjenica je da ima odlične telesne predispozicije, ali za vrhunskog sportistu treba malo i (sportske) inteligencije. Kako može za njega da se kaže da ima »meku« ruku, kada je samo protiv Turaka šutnuo toliko »air balls«? Sa ivice reketa nije pogodio nijedan šut. Kako može da se kaže da je gospodar u svom reketu, kada su turski bekovi ulazili i postizali koševe kako su hteli, a turski centri bez problema »zakucavali«?
Svi zaboravljaju da je Slavnić jedan neuspešan trener i strateg, čovek koji više ne može da izbroji gde je sve dobio otkaz. Kažu da je dobar motivator. Razumem da reprezentativci budu nacionalno napaljeni, ali imam utisak da sa mržnjom i potcenjivanjem ulaze u mečeve, što je samo kontraproduktivno. Otuda i ona ničim izazvana krvnička reakcija Labovića u bliskom susretu sa poljskim košarkašem. To objašnjava i one neodmerene izjave prepune omalovažavanja na račun Hrvata posle poraza u Bormiju.
Meč protiv Poljske ne sme da zavara jer je našima sve ulazilo u koš u prvoj četvrtini. Tada je i stvorena razlika koja se više nije mogla dostići. Ali i na toj utakmici je bilo jasno da se u srpskom timu igra svodi na 5-6 igrača koji mogu u visokom ritmu da pariraju protivniku. Ne misli valjda neko da čitav šampionat može da se izgura sa pola tuceta košarkaša?!
Sve se u napadu svodi na za protivnike lako čitljive rotacije. Nema ofanzivnog skoka uopšte.
A onda komentator RTS-a sasvim ozbiljno kaže, parafraziram: Da smo pogodili ova četiri bacnja, bili bismo blizu izjednačenja. A šta da tako Turci rezonuju, pa da je njihov komentator rekao: ... A da je Kutlaj pogodio one dve »trojke«, sada bismo bili na +20!
Uostalom, i ta silna promašena bacanja dosta govore, dokazuju slabu mentalnu pripremu košarkaša Srbije.