avie lester, jedAN od naJpopularnijih pojačanja splitskih žutih, prisjetio se zlatnih dana ponosa i slave kluba s gripa

Ante Luster: Primili ste me kao svog

Lester danas radi kao sportski menadžer, te sportski direktor u školi u Raleighu

Došao je odmah s koledža u tadašnji moćni stroj, dvostrukog europskog prvaka te, iako se nije isticao velikim postotkom koševa ili atraktivnom igrom, ostao je u lijepom sjećanju Splićana zbog svoje jednostavnosti i iznimno borbenog duha. Upravo su Splićani ostavili najdublji trag u Lesterovu sjećanju.

On se nakon prestanka košarkaške karijere vratio kući, u Sjevernu Carolinu, gdje radi kao sportski direktor u srednjoj školi (Upper Room Christian Academy) u Raleighu.

Poziv iz Splita iznenadio ga je, bilo mu je drago što ga se ljudi ovdje još sjećaju. Uživao je, kaže, u našemu gradu.

- Odmah sam s koledža stigao u Split, u slavnu Jugoplastiku, tada preimenovanu u POP 84. Nije bilo lako, nisam znao što mogu očekivati. No, tadašnji suigrači, kao i sugrađani, pomogli su mi da se što brže prilagodim. Uh, kako mi je bilo lijepo tamo. Od svih mjesta gdje sam igrao, Split i njegovi stanovnici su me najbolje dočekali. Primili ste me kao jednog od svojih, a to se ne zaboravlja tako lako. 

Miješana hrvatsko-srpska svlačionica mogla je kipjeti kao kakav lonac tih predratnih dana. No uvjerili ste se kako je, za razliku od političkoga, sportski suživot ipak bio moguć.

- Tada smo svi iz POP-a 84 bili u prvom redu košarkaši, i igračke i ljudske kvalitete definirale su nekoga kao osobu. Iako je bilo više nego očito kako je sukob neminovan - zaratilo je odmah nakon što sam otišao - na terenu toga nije bilo. Svi smo radili kao jedna ekipa, pomažući jedni drugima, bez obzira radilo se o Hrvatu ili Srbinu. 

Pamtite li osvajanje Eurolige kao svoju najdražu pobjedu?

- Naravno! To mi je bila najbolja utakmica u Europi, mislim čak i u životu. Europska košarka mi je do zadnje godine koledža bila sasvim strana. Trebalo mi je nešto vremena za prilagodbu na terenu. Kada sam ‘došao sebi’, uslijedilo je to finale, iako su me navijači već tada voljeli. 

Možete li objasniti kako ste se tako ‘uvukli pod kožu’ Splićanima?

- Za početak sam radio sve što se od mene tražilo. Na terenu i izvan njega. Nisam želio biti tipični Amerikanac koji je došao odraditi jednu godinu, zaraditi nešto novca te se spakirati i otići dalje. Želio sam biti Splićaninom. 

Sigurno nije bilo lako u početku, budući da ste bili prvo splitsko tamnoputo pojačanje.

- Da, malo je bilo čudno prvih mjeseci. Ljudi nisu znali kako reagirati, osjećao sam dosta pogleda na sebi. Nakon nekog vremena stvari su se bitno poboljšale, do te mjere da su mi danonoćno prilazili, željeli se fotografirati sa mnom, pričati. Posebno se sjećam djece... Valjda sam bio prvi crnac kojega su vidjeli uživo, željeli su me dodirnuti, kao da su se htjeli uvjeriti jesam li stvaran, ha-ha. 

Što je bilo s navijačima, kakve dojmove su ostavili na vas?

- Bili su sjajni, pravi grlati fanovi. U Sjedinjenim Američkim Državama su navijači drugačiji. U NBA većinu vremena sjede, jedu grickalice i gledaju susret. No u sveučilišnoj košarci su stvari bitno drugačije, slične kao i kod vas. Stoga mi nije bio problem prilagoditi se na zvučne kulise i koreografije navijača koji su bili dosta vjerni. 

Koga se od suigrača najviše sjećate?

- Pored Tonija i Dina, tu je bio i Luka Pavičević. On mi je najviše pomogao u prilagodbi budući da je igrao sveučilišnu košarku. Sjećam se Žana Tabaka, njegova odlaska u Toronto, pa Savića i transfera u Barcelonu, tu je i Sretenović... nisam ostao u nekom kontaktu s njima, jedino s Lukom, a i to je tijekom rata prestalo. 

Imali ste i nadimak. Nemali broj puta moglo se čuti navijače kako vas zovu Ante Luster.

- Kada sam došao u Split, trenera Pavličevića nisam mogao ništa razumjeti kada je govorio u svlačionici. No Sretenović se pobrinuo da ga prije mog odlaska razumijem u onim bitnim stvarima. Učili su me i brojeve, fraze potrebne u restoranima, banci. Malo toga mi je ostalo u sjećanju, ‘dobar dan’ i ‘hvala’. 

Košarkašku karijeru zamijenila je trenerska...

- U biti više sam sportski menadžer, a uz to djecu do 14 godina treniram košarku. S njima radim ono što ja nisam radio: preuzeo sam neke ‘cake’ od europskih trenera, mnogo više radim s loptom... Imam, na primjer, dječaka od 14 godina visokog dva metra i teškog stotinjak kilograma i tjeram ga da dribla. Svaki dan!

Planirate li se vratiti u Split?

- Želio sam se vratiti već iduće godine, no uslijedio je rat. Da, planiram, i silno bih to volio. No zbog obveza ne znam kada ću to moći ostvariti. Bilo bi lijepo doći i prisjetiti se tih dana.

Splitske plaže

Po čemu ste najviše zapamtili Split, osim po košarci?

- Po plažama. Za vrijeme svog boravka odsjeo sam u hotelu Split, i plaže su me apsolutno iznenadile. Bile su uvelike slične onima iz Sjeverne Caroline, tako da mi je i to olakšalo prilagodbu.