merjan je napisao/la:
a mass sarr je i dan danas jedna od omiljenih figura hajduka u zadnjih 20 god.
nema niko u splitu ništa protiv crnaca u bilom dresu (
Vidi cijeli citat
Upravo u Splitu je igrao jedan od prvih stranaca/tamnoputih u nasem sportu, jos prije 20 godina, ne da covjek nije imao nikakvih neugodnosti, nego je bio miljenik cijeloga gradaavie lester, jedAN od naJpopularnijih pojačanja
splitskih žutih, prisjetio se zlatnih dana ponosa i slave kluba s gripa
Ante Luster: Primili ste me kao svog
| ...a
to se ne zaboravlja lako, kaže Lester, danas sportski menadžer i trener
, u razgovoru za SD gotovo dvadeset godina nakon što je kao prvi
tamnoputi igrač stigao u klub dvostrukog europskog prvaka |
| PIŠE VLADO OZRETIĆ |
 |
Lester danas radi kao sportski menadžer, te sportski direktor
u školi u Raleighu |
Prvi se pamte, a
Avie Lester, kao prvo
tamnoputo pojačanje splitskoga košarkaškog ponosa zvanog POP 84, sada
već davne 1991. godine, bio je apsolutni miljenik publike s Gripa.
Došao je odmah s koledža u tadašnji moćni stroj, dvostrukog
europskog prvaka te, iako se nije isticao velikim postotkom koševa ili
atraktivnom igrom, ostao je u lijepom sjećanju Splićana zbog svoje
jednostavnosti i iznimno borbenog duha. Upravo su Splićani ostavili
najdublji trag u Lesterovu sjećanju.
On se nakon prestanka košarkaške karijere vratio kući, u Sjevernu
Carolinu, gdje radi kao sportski direktor u srednjoj školi (Upper Room
Christian Academy) u Raleighu.
Poziv iz Splita iznenadio ga je, bilo mu je drago što ga se ljudi ovdje još sjećaju. Uživao je, kaže, u našemu gradu.
- Odmah sam s koledža stigao u Split, u slavnu Jugoplastiku, tada
preimenovanu u POP 84. Nije bilo lako, nisam znao što mogu očekivati.
No, tadašnji suigrači, kao i sugrađani, pomogli su mi da se što brže
prilagodim. Uh, kako mi je bilo lijepo tamo. Od svih mjesta gdje sam
igrao, Split i njegovi stanovnici su me najbolje dočekali. Primili ste
me kao jednog od svojih, a to se ne zaboravlja tako lako.
Miješana hrvatsko-srpska svlačionica mogla je kipjeti kao kakav
lonac tih predratnih dana. No uvjerili ste se kako je, za razliku od
političkoga, sportski suživot ipak bio moguć.
- Tada smo svi iz POP-a 84 bili u prvom redu košarkaši, i igračke i
ljudske kvalitete definirale su nekoga kao osobu. Iako je bilo više
nego očito kako je sukob neminovan - zaratilo je odmah nakon što sam
otišao - na terenu toga nije bilo. Svi smo radili kao jedna ekipa,
pomažući jedni drugima, bez obzira radilo se o Hrvatu ili Srbinu.
Pamtite li osvajanje Eurolige kao svoju najdražu pobjedu?
- Naravno! To mi je bila najbolja utakmica u Europi, mislim čak i u
životu. Europska košarka mi je do zadnje godine koledža bila sasvim
strana. Trebalo mi je nešto vremena za prilagodbu na terenu. Kada sam
‘došao sebi’, uslijedilo je to finale, iako su me navijači već tada
voljeli.
Možete li objasniti kako ste se tako ‘uvukli pod kožu’ Splićanima?
- Za početak sam radio sve što se od mene tražilo. Na terenu i izvan
njega. Nisam želio biti tipični Amerikanac koji je došao odraditi jednu
godinu, zaraditi nešto novca te se spakirati i otići dalje. Želio sam
biti Splićaninom.
Sigurno nije bilo lako u početku, budući da ste bili prvo splitsko tamnoputo pojačanje.
- Da, malo je bilo čudno prvih mjeseci. Ljudi nisu znali kako
reagirati, osjećao sam dosta pogleda na sebi. Nakon nekog vremena
stvari su se bitno poboljšale, do te mjere da su mi danonoćno
prilazili, željeli se fotografirati sa mnom, pričati. Posebno se sjećam
djece... Valjda sam bio prvi crnac kojega su vidjeli uživo, željeli su
me dodirnuti, kao da su se htjeli uvjeriti jesam li stvaran, ha-ha.
Što je bilo s navijačima, kakve dojmove su ostavili na vas?
- Bili su sjajni, pravi grlati fanovi. U Sjedinjenim Američkim
Državama su navijači drugačiji. U NBA većinu vremena sjede, jedu
grickalice i gledaju susret. No u sveučilišnoj košarci su stvari bitno
drugačije, slične kao i kod vas. Stoga mi nije bio problem prilagoditi
se na zvučne kulise i koreografije navijača koji su bili dosta vjerni.
Koga se od suigrača najviše sjećate?
- Pored Tonija i Dina, tu je bio i Luka Pavičević. On mi je najviše
pomogao u prilagodbi budući da je igrao sveučilišnu košarku. Sjećam se
Žana Tabaka, njegova odlaska u Toronto, pa Savića i transfera u
Barcelonu, tu je i Sretenović... nisam ostao u nekom kontaktu s njima,
jedino s Lukom, a i to je tijekom rata prestalo.
Imali ste i nadimak. Nemali broj puta moglo se čuti navijače kako vas zovu Ante Luster.
- Ha-ha... Drago mi je što sam ga imao. To je samo pokazalo koliko sam
postao dio ovoga grada, kada su mi njegovi stanovnici dali
tradicionalno ime. Sjećam se da me jedan moj kolega s koledža, a tada
je igrao za Benetton, u čudu upitao kako me to zovu. Samo sam se
osmjehnuo... Toni mi je objasnio da je ‘Ante’ uobičajeno ime, te da je
najsličnije mome.
Znali ste govoriti i nešto hrvatskog. Priča se da vam je Sretenović držao predavanja.
- Kada sam došao u Split, trenera Pavličevića nisam mogao ništa
razumjeti kada je govorio u svlačionici. No Sretenović se pobrinuo da
ga prije mog odlaska razumijem u onim bitnim stvarima. Učili su me i
brojeve, fraze potrebne u restoranima, banci. Malo toga mi je ostalo u
sjećanju, ‘dobar dan’ i ‘hvala’.
Košarkašku karijeru zamijenila je trenerska...
- U biti više sam sportski menadžer, a uz to djecu do 14 godina
treniram košarku. S njima radim ono što ja nisam radio: preuzeo sam
neke ‘cake’ od europskih trenera, mnogo više radim s loptom... Imam, na
primjer, dječaka od 14 godina visokog dva metra i teškog stotinjak
kilograma i tjeram ga da dribla. Svaki dan!
Planirate li se vratiti u Split?
- Želio sam se vratiti već iduće godine, no uslijedio je rat. Da,
planiram, i silno bih to volio. No zbog obveza ne znam kada ću to moći
ostvariti. Bilo bi lijepo doći i prisjetiti se tih dana.
Jedanaest koševa za Barcelonu
Na
finalu Eurolige, 18. travnja 1991. u Parizu, Barceloni ste ‘uvalili’ 11
koševa, od vas je na utakmici uspješniji bio jedino Zoran Savić...
-
Da... Pa kako ne bih dao tih 11 koševa kad sam na treningu dan prije
cijelo vrijeme samo gađao i gađao? Ništa drugo nisam radio. Trener
Željko Pavličević nam je zadao odličan trening, podigao nas je i bili
smo spremni za pobjedu idućeg dana. Sreto (Zoran Sretenović, op.p.) i
ja željeli smo ih napasti u reketu, znali smo da Barca ima dosta visoke
igrače, te smo ih stalno provocirali kako bi nas faulirali.
|
Splitske plaže
Po čemu ste najviše zapamtili Split, osim po košarci?
-
Po plažama. Za vrijeme svog boravka odsjeo sam u hotelu Split, i plaže
su me apsolutno iznenadile. Bile su uvelike slične onima iz Sjeverne
Caroline, tako da mi je i to olakšalo prilagodbu.