Promatrajući proteklih nekoliko godina, razdoblje u kojem je Alkar prošao zanimljiv put od prve do druge pa nazad u prvu ligu te stabilizacije u istoj toj ligi, zatim i sjajnih rezultata ostvarenih za to vrijeme te prekida sušnog razdoblja stvaranja igrača, s vremena na vrijeme postavlja se pitanje je li to dovoljno i je li se možda moglo bolje, odnosno koje su to stvari na koje bi se trebalo obratiti više pažnje, a koje će doći naprosto inercijom temeljenom na stvarima zbog kojih se košarka i igra.

Sinj kao grad specifičan je po mnogočemu, različit u nizu stvari od ostatka Lijepe naše. Zbog nekih nam je naravno drago i one su lijepe i pohvalne, neke jasno baš i nisu iz te domene, ali to je ionako tema za neko sociološko istraživanje, stoga te različitosti treba strogo staviti u sportski kontekst. Ima ih nekoliko, no ona nama posebno važna različitost jest da se košarka u Sinju promatra, proživljava pa i gleda na jedan poseban način, recimo, nekadašnji.

Razlog je to i ovog podužeg teksta (isprika), taman uoči najvećeg klupskog uspjeha – 30 godina od finala Kupa bivše države. Nećemo u njemu naći ništa revolucionarno, dapače, tek ćemo ponoviti ono što već znamo, ono što osjećamo i ono što smo putem, slučajno ili namjerno, zaboravili. Postavit ćemo neka pitanja, zbrojiti i oduzeti ono činjenično, dodati možda malo i subjektivnog dojma, ali, Bože moj, takva je priroda posla i onaj tko sport zaista voli, ne može ostati “hladan kao špricer”, jer ljubav je emocija, a odavna je prema tumačenjima jedne Hajdukove legende poznato kako je ona – zajebana stvar.

Gledajući čisto rezultatski Alkar je posljednjih godina napravio konkretan rezultatski odmak, za razliku od mnogih, u pozitivnom smjeru. I trenutno relativno dobro stoji, do jučer je stajao i bolje, ali Liga za prvaka je i dalje realna opcija, a samim time i nove slike pune sinjske dvorane i istinske, neiskvarene, košarkaške ovisnosti. Istina, dobar rezultat kamuflirao je i neke probleme, nimalo nevažne, ali definitivno rješive. Kad-tad.

Tako je Alkar nakon brzog povratka u “elitu” nošen pozitivom stigao do Lige za prvaka, bio milimetrima udaljen od nekih zvučnih skalpova, druge godine je malo glavinjao, ali potom ponovno s novim trenerskim licem krenuo u sezone koje su napokon iznjedrile i nešto od sinjskog košarkaškog talenta. Koliko talenta i koliko dobra za sinjsku košarku, tek treba vidjeti, jer dosta toga leži u njima samima i količini rada, ulaganja, discipline i hladne glave, dobrih savjetnika, velikog sluha Uprave i napose dobrih trenera.

Da, mnogo je to pretpostavki za postati dobar košarkaš i ništa više od toga nego dobar. Za odličnog, sjajnog ili pak superstara potrebno je i više, puno više i još malo više od tog. Poanta je da nema čarobne formule, nema tog modela, nema tog kluba i nema te šablone koja nešto jamči. Suština svega je da nešto morate i sami, prije svega neke stvari navrijeme riješiti sami sa sobom i roditeljima i staviti se u realne okvire.

Ali, uspjeti se može. Svima usprkos, dakako, ako se kvaliteta i usto karakter. Iz Alkara, da ne bude zabune. Primjera je mnogo, od Ante Delaša koji je preko Alkara stigao do Zadra, pa Cedevite i na koncu reprezentacije Hrvatske. Ne treba zaboraviti da je i Josip Blajić nakon sjajne polusezone aterirao u Cibonu, zatim i Ivica Radić u Zadar, a velik je broj i onih koji dobar kapital iz Sinja, iz njima znanih razloga, nisu uspjeli naplatiti u punom obimu. E, to je već njihov problem.

Ranije smo govorili o različitostima vezanim uz nešto širu sliku, a spomenimo i jednu sličnost. Onu – jedan gledatelj, jedan trener. To je već nacionalna posebnost koja je svoj krak pustila i u sportski Sinj. Svatko ima svoju viziju, svatko zna savršen tajming za ovo i ono, svatko je kadar dijeliti savjete, svatko ima onog jednog za kojeg mu nije jasno zašto igra ili pak ne igra i tako dalje. Imaju i pravo u jednu ruku, ako ih to veseli, ali treba se znati i mjera dobrog ukusa.

Sinjska košarkaška stvarnost vapi za sponzorskim novcem do kojega nikad teže nije bilo doći. Onda kada se moglo nije se znalo, a sada kada se eventualno nešto i zna, ne može. Gledajući ostatak države, nije Alkar izuzetak po tom pitanju. Sve se to vrti oko politike. Jači tlači, odnosno politički stisak znači i novac, na ovaj ili onaj način, uzmi ili ostavi. S te strane, opet, barem nema repova, nema dugova, nema stečaja, ali nema ni pravih, ozbiljnih novaca. Kažu, lako je kad grad daje. Je, ali ima i more negativnih primjera kako to loše može izgledati.

Primjera radi, nazovite Metoda Jurića Šoltu i pitajte kako je Split došao tu gdje jest, da mu pobjeda protiv sinjskog prvoligaša bude praznik, zatim produžite do Šibenika, pa Kvarnera, pa Cibone, Slavonskog Broda, Osijeka i još koliko takvih koji su imali i puno više od Alkara, a davali jednako ili pak manje. Dakle, nije baš lako, ali nije ni teško uz uvjet da odlučuje/odgovara jedan, a ne stotinu njih. Da ne bude zabune, jedan upravlja, što ne znači da ostali ne trebaju i sami raditi te pridonositi. A moguće je to na desetke načina.

Ne treba zbog toga raditi heroja od Denisa Katića, ali ga isto tako ne treba niti blatiti. Može li više – može. Prvenstveno, da ne idemo predaleko, iznaći neke novce pa da momčad na put ide u trenirkama Alkara, bundama i da djeluju ozbiljno. Može i stvoriti bolji most prema Školi košarke, pa i triljskoj Cetini koja je bogom dana da razvija mladost iz cijelog kraja i dosta tih sitnica koje su samo naoko male i nebitne. No, nije baš da ništa ne radi i da mu nije stalo. Plaće su redovite, nisu velike, ali su ipak redovite i to spada u rubriku plus, kao i niz drugih stvari. Nije lako voditi jedan klub u općoj besparici, biti kriv za sve loše i najamanje zaslužan za sve dobro, kako to obično biva.

Veći problem je katastrofalna infrastruktura, loši uvjeti za rad te ono zbog čega se gosti sinjskog zdanja iznova i iznova i iznova čude – pa vi uopće ne grijete dvoranu?! Niti za utakmice, niti za treninge. Da, to je nažalost surova realnost. Još jedna posebnost, ako baš hoćete. Nisam baš siguran da ovi momci koji treniraju u dugim rukavima mogu koncentrirano pratiti sve detalje koje im prenosi trener, jer prva je misao normalnu čovjeku u toj situaciji – kad će kraj, da se idem ugrijati, odnosno – što meni ovo treba u životu?

Logično, nameće se pitanje svih pitanja – Što bi bilo, kad bi bilo? Koliko bi Alkar imao pobjeda da ima primjerice splitske/šibenske/riječke/zagrebačke/brodske/osječke i čije sve ne uvjete, grijanu košarkašku dvoranu te sve dobro što uz to ide. Ako ništa drugo, barem pokoju bizarnu ozljedu manje. Možda bi imao i više talenata, više onih koji bi košarku uzimali za svoj sport i više onih koji bi dolazili sve to pratiti. Možda bi, a možda i ne bi, ali vjerojatno bi. No, to sve nema i što sad. Treba li ga ugasiti, trebali li dignuti ruke ili pak treba gurati s onim što imaš i nadati se boljem sutra, ne srljajući. Kažu – živ čovik će jednom doći, mrtav nikad.  Stvarati alibije je pogrešan put.

Ipak, da se vratimo na temu vezano uz domaći kadar. Pogled u budućnost, ako se ne bude silno radilo u naredne dvije-tri godine, ne nudi ništa dobrog. Momčad Alkara je prilično nagrizena godinama, najstarija je u ligi i to je problem koji neće nestati preko noći i koji će biti jako teško izbjeći. O njemu se moralo davno misliti, ali nažalost nije.

Tko je kriv? Jasno, oni koji su vodili Klub posljednjeg desetljeća, a onda i ostali “dušobrižnici”.  Zašto? Zato što su godinama birali ne zamjerati se ovom i onom, što su propustili svakog prozvati za njegov rad, postavljati pitanja i tražiti rezultate. A dojam je kako se tu dosta toga i prije i sada prepušta slučaju. Zanimljivo bi bilo vidjeti izvješća svih trenera, izvješća svakog člana Uprave o tome koliko je sam pridonio, analizirati, arhivirati, usporediti i sve to na neki način kanalizirati u jedan projekt koji će imati glavu i rep.

Činjenica, griješili su mnogi do sada, ali nešto se u posljednje vrijeme pomaklo i stoga je bespredmetno raspravljati o tome što je bilo. To već spada u sferu prošlosti, vratiti se ne može, ali može koristiti samo u edukativne svrhe, nikako da se liječe vlastiti kompleksi. Svi moraju prihvatiti svoju dozu odgovornosti, svatko poći od sebe i onog što on daje, počev od svakog člana Uprave, trenera i ostalih dužnosnika u Klubu pa sve i do nas novinara koji to pratimo i pišemo o tome.

Damir Milačić je pokazao taj put, prekinuo post od godišta Josipa Blajića (1986.) do Domagoja Kanaeta (1993.) i nastavio priliku davati Juri Bobanu, Josipu Bobanu, Martinu Bilandžiću, nadajmo se i nekim novim klincima. No, rupa je ostala, velika rupa koju će biti jako teško premostiti. Talenata tipa Slavko i Mirko Modrić, Niko Gaurina, Josip Blajić, Dino Erceg, Željko Župić baš i nećete naći ispod svakog stabla, oni se naprosto rode i tu ne možete puno napraviti. Ali, možete od prosječnih napraviti dobre i tu su sve oči uprte u voditelje omladinskih kategorija, njihov doprinos je ključan, njihov pečat mora biti konkretniji, a svemu tome Uprava mora otvoriti vrata i to širom. Bez zadrške i bez kalkulacija.

Nije Alkar ni prije poraza od Splita i Šibenika glasio za briljantnu momčad, nit je poslije poraza odjednom postao predmet smijeha. Alkar je momčad takva kakva jest, nama Sinjanima subjektivno najbolja, jer bolje nemamo. Čemu od ovih poraza raditi drame, pogotovo kada znamo da je ne tako davno svaki ulazak u autobus kod Konja bio minus 20. Sad to više nije, što ne znači da se nećemo nagledati utakmica kao protiv Kaštela ili Splita, ali zato ima i onih kao Jolly u Šibeniku. Dakle, ide se naprijed, pomaknuli smo se, nanizali više gostujućih pobjeda u posljednjih sezonu i pol, nego u pet prijašnjih zajedno. To treba poštovati. Ali…

Warren Buffett, poznati američki biznismen, jednom je rekao: “Loše se stvari ne vide u dobrim vremenima. Nakon svega, tek nakon povlačenja plime ćete shvatiti tko se kupao gol.”

Mali žar trenutno postoji, ali on bez da mnogi zajednički puhnu u njega nikada neće postati vatra, stoga je krajnje vrijeme da pojedinci nadiđu svoj ego i djeluju u interesu Kluba. I ovi i oni, lijevi i desni. Možda je to utopija, možda je nemoguće, ali svaki korak naprijed je bitan. Naravno, nema uživanja u činjenici da smo nedavno bili drugi, niti plakanja što smo danas šesti, jer to se lako promijeni i to je naprosto sport. Netko mora biti poražen, ovaj put došao je red i na nas. Sada treba dodatno zapeti i svake godine ići korak po korak, a kad jednom naučimo koračati, vrlo brzo znat ćemo i trčati.

Valjda je Alkar jedini klub na svijetu u kojem gotovo svatko tko je prošao kroz njega na bilo koji način za sebe spreman ustvrditi da je klupska legenda i da zaslužuje poseban status. A čudimo se kad prodamo TRISTO ulaznica TISUĆI prisutnih. Svi su tu i svi bi dijelili lekcije, sve dok ne dođe trenutak kad treba izvaditi 20-25 kuna za kartu, za golu egzistenciju kluba, za jedno spavanje više u gostima onima za koje navodno navijaju. Alkar je više od toga gospodo. Alkar su oni koji su pljeskali i nakon poraza od Splita i Šibenika, koji nisu okretali glavu, koji žive i s pobjedama i porazima, na jednak način.

Često znamo reći “Mi smo Sinjani, Alkar je naš”, ali ako je naš onda mu dajmo priliku, nemojmo ga tući kada nakon četiri dobra koraka u prvenstvu padne u petom. Nije to zaslužio, barem ne ovaj koji gledamo. Jedno je biti svjestan lošeg i komentirati ono loše, ali drugo je sustavno tražiti dlaku u jajetu. Dobro, nije baš dlaka, ima tu dosta dlaka, ali ponekad je potrebno prepoznati trenutak i biti pozitivan. Za promjenu. Za bolje sutra.

U protivnom, i dalje ćemo biti Sinjani, ali nećemo znati čiji je Alkar.