daj ne prosipaj se...
svi su za kurac, samo vaši valjaju...

p.s. slažem se s Perom, i za mene je Jugoplastika najveći košarkaški klub ovih prostora, klub koji je dao gomilu sjajnih igrača...

Vilfan je možda partizanovac ali derviš nije 100% sam siguran a gde je započeo svoju blistavu karijeru pitanje je za one koji su košarku gledali kao sport a ne kao "džihad"

najgore je što ni ovi ne tako mladi derviši ne znaju mnogo o košarci i veruju da je ona počela da se igra od kad je dulo vujošević došao na čelo partizana i to po drugi put ono prvo mu se ne računa pošto je tad bio zvezdaš i izdajnik

Ne bavim se reprodukcijom, kloniranjem, kako već.

ja sam zbog ovog g-na sa desne strane zavoleo kosarku, pa onda dosli Boban Petrovic, Goran Grbovic ....

Meni je recimo mnogo drag i ovaj gospodin u crnom, Milorad Miketa Đurić. Isto jedna od većih legendi kluba, dugogodišnji član skupštine kluba i službeni predstavnik

Jedan jedini, Čuki neponovljivi... Tokom 90-ih Yuba liga je često organizovala Al star utakmice, a na jednoj od njih Čubrilo je pobjedio u zakucavanjima. I dalje ne mogu da vjerujem da toga nema na You Tube, znam da nisu bile popularne te utakmice ali očekivao bih da je neko ostavio na VHS-u .

Čovjek je u skoku vezeo probacivanje kroz noge i iza leđa, a kasnije je to (daleko efikasnije naravno) za pobjedu odradio Jason Richardson na NBA Al staru.

Čubrilo je dugo bio veliki talenat, 207cm, top fizikalije, jako dobar šut, ali nije imao onaj killer instinkt, nije uzimao inicijativu, uvijek je bio zadovoljan time što je 3-4 opcija. Na kraju je ostao nedorečen, ali njegove partije iz onih sezona 96-97-98 se ne zaboravljaju...

Tu nebi trebalo svrstavati igrače koji su došli kao afirmirani. Vilfan, Naglić, Čutura, Žejlko Poljak, Zdovc.
inaće, pri spomenu Tvrdića, vjerojatno se misli na Ratu (te mlađu braću), a tu je bio i Damir (Lovrin sin).
A treba se sjetiti i Branka Macure. Igrao u paru (centarskom) s Jerkovom. Uvijek bio blizu bivše repke.

Samo jednom u životu sam imao priliku opipati duh Pionira. Bilo je to prije 8 godina, u Beogradu se našao sasvim slučajno na proputovanju, Partizan je igrao drugu utakmicu finalne serije pritiv FMP-a. Malo me je prije početka bilo strah jer te godine je Pionir više-manje zjapio prazan, ne sjećam se točno o čemu je bila riječ, jedino što znam da je bilo nekakvog bojkota. Srećom, Pionir je tog dana bio pun skoro do zadnjeg mjesta. Na jednoj strani Kecman, Tripković, Veličković, Cummings, Peković, Perović, Drobnjak, a na drugoj Teodosić, Erceg, Labović... strašna količina talenta na jednom mjestu i potencijalno prava utakmica.

I tada sam dobro znao da je teško u Pioniru protiv Partizana, ali taj dan sam konačno dobio priliku osjetiti taj pritisak tribina na suparnika i zebre. Partizan je prelomio utakmicu u zadnjoj četvrtini, a suđenje je bilo toliko degutantno da mi je pomalo bilo i neugodno. FMP-u je izbačeno valjda 6-7 igrača zbog pet prekršaja, ne znam kako su uopće dočekali kraj utakmice obzirom na sve što im je svirano, utakmica je trajala čitavu vječnost jer su Partizanovci neumorno visili na crti za bacanja.

OK, ima nešto magično u Pioniru, osjeti se to odmah na ulazu, ali meni zbog masakriranja protivnika nikako nije ostao u lijepom sjećanju.

Al' da ne budem partibrejker, čestitam Vam što god da slavite (nemam pojma o čemu je gore riječ), veliki igrači su prošli kroz ovaj jednako veliki klub.