Evo teče 22. godina okad su košarkaši Jugoplastike prvi put osvojili
naslov prvaka Evrope, okad su košarkašku Evropu opiturali u žuto. Čin se
spomene slavna spliska momčad s Gripa, koja je na kraju prošlog
milenija službeno proglašena najboljon košarkaškon momčadi Evrope u 20.
stoljeću, svima napamet pada veliki košarkaški duo
Toni Kukoč – Dino Rađa.
Je, Toni i Dino postali su svjetske košarkaške megaveličine, ali ni njih dva, ni Velimir Perasović, ni Duško Ivanović, ni Zoran Sretenović, ma niko iz te zlatne generacije Jugoplastike, nije tako dobro igra velike, odlučujuće utakmice ka Goran Sobin. Zato je u ono vrime taj odlični centar s pravon proglašen – velikin igračen za velika finala!
Sobin senior: ‘Ne mišan se u lanove svoga sina’
E, ali kad se ostavija košarke, Sobin je na nju –
skroz zaboravija!? Pa mi je u jednon intervjuu prije par godina reka:
-Meni je, okad nisan u košarci, puno lipše nego u vrime kad san bija
košarkaš! Mi nismo igrali košarku, mi smo košarku – radili! Svaki dan po
pet, šest, sedan uri teškog fizičkog rada, puno puti i krvavog rada.
Znalo
bi se dogodit da pet miseci nemamo ni jedan slobodni dan. Zna san od
treninga i utakmica povraćat od napora, cilu noć ne spavat, događalo mi
se da se ujutro nisan moga dignit, a mora san ić na trening.
I trenira san priko granice boli... Ja o košarci ne mislin ka da nikad u
njoj nisan bija, mene to vraćanje u košarkašku prošlost čini nemirnin.
Ne volin govorit o tome...
Mislija je Goran da više neće povirit na Gripe, da
će dane provodit na moru vatajući ribe ili na svojoj didovini, na ranču u
Kaštel Kambelovcu, di na dvi i po iljade kvadrata zemlje morete vidit
voćke, pome, kumpire, kukumare, biže, bob, blitvu, salatu, fažolete,
petrusimul, selen, kapulicu, balancane... Ali i kokoši i tuke, i to ne
bilo kakve tuke, nego – tuke “kapitalke”!
Da kojin slučajen Sobinove tuke igraju košarku,
sigurno bi igrale centra! Lipo je Goran planira svoj život, a onda ga je
“privarija” – sin Josip! Kako? Krenija je očevin stopama, posta
prvotimac “žutih”, igra centra ka i otac, svi govore da “Sobin junior”
ima isti mot ka i “Sobin senior”. I kad je sve tako, onda i bidni Goran
Sobin u svojoj 48. godini, umisto na more ili u polje, mora na Gripe:
-Ma, ne moran, niko me ne tira, ne iden ja zato šta je, ka ono, red poć
gledat sina...
Ma kakvi! Iden na Gripe jer me vuče vidit kako Josip
igra. Svaki put rečen da neću više, iden ća na po utakmice, a onda iden
gledat i sljedeću utakmicu. Sobin stariji je nastavija: - Milijun puti
je lakše igrat nego gledat košarku. Nerviran se, promislin kako bi ja
sad ka igrač učinija ono šta igrači na parketu ne čine, kako bi ka
trener reagira onako kako trener ne reagira, a onda – iden ća! O sinu ka
košarkašu nije tija govorit: - Ne postoji otac na svitu koji je
objektivan prema svome ditetu! Takvi se još nije rodija.
A kako ja dobro znan da je puno očeva upropastilo
sportsku karijeru svoje dice, ja o njemu neću govorit, niti ću se mišat u
njegove košarkaške planove... Kad me šta pita o košarci, ja mu rečen,
ali to se baš često ne događa. Želin mu najveću sriću na svitu, uz njega
san, učinit ću sve šta od mene bude tražija. A ne traži ništa...
Sobin mlađi, 21-godišnji Josip, nije čuja šta je
otac govorija o njemu, ali je on isprve počeja govorit o ocu: - Vrtija
san videokazete s najvećih utakmica te zlatne generacije Jugoplastike di
mi je igra i otac. Reću iz srca: moj košarkaški uzor nije moj otac,
nego – Dino Rađa!
Dino je bija čudo od igrača, a moj otac je igra
dobro, ali je njegova najbolja osobina bila borbenost... Eto, to bi tija
imat ka on, tu borbenost, to da nikad nema predaje, da nema centra
kojega se ne more čuvat, da nema protivnika kojega se ne more dobit...
Sobin junior: ‘Mi doma ne govorimo o košarci!’
Nakon ovih rečenica san se skoro pokara s Josipon, reka san mu: - Kako
moš reć da ti je otac igra dobro!? On je igra odlično! U svin finalima
je čuva najbolje protivničke igrače, zabija je važne koševe, šta ti
je... Otac ti je bija čudo od košarkaša! Josip se počeja smijat kad me
vidija kako san se zapalija. A onda je reka: - Jedino mu priznajen da je
nemoguće uspoređivat ondašnju Jugoplastiku, u kojoj je on igra i osvaja
trofeje, i moj današnji Split, koji je daleko i od vrha Hrvatske, a
pogotovo od vrha evropske košarke.
Pričali su, a o tome san i čita, da je onda “žute” u
Splitu gledalo po sedan, osan iljada gledalaca, a prodali bi još toliko
karata da je bilo mista u dvorani, a nas sad gleda koja stotina
svita... Na nama je da Splićane opet zagrijemo za košarku. Ove sezone
lipo nan je krenilo, publika se pomalo vraća na Gripe... Virovali ili
ne, Sobinovi doma žive bez košarke. To Josip potvrđuje: - Mi doma ne
govorimo o košarci.
Kad smo skupa na obidu, govorimo o nikin
familijarnin stvarima, o školi, o našen pasu maltezeru koji se zove
Cule... Otac i ja košarku ne spominjemo. More bit da je tako bolje, ko
zna, more bit da bi se i pokarali... Opet mi je krv udrila u glavu, tija
san mu reć: “Ma, šta ćeš se ti karat s ocen o košarci, tek si je počeja
igrat!?” Ali san se obuzda i ufino ga zapita: - Zašto ne igraš u dresu s
brojen 8, u kojen ti se otac proslavija, nego je tvoj broj – 13!?
Josip mi je opet diga tlak: -Ne nosin osmicu na
leđima zato – jer mi je ti broj otac nosija! Nakon ove njegove rečenice
malo san se pripa za svoje zdravlje, krv mi je udrila u glavu, a onda
san promislija: more bit da me ovo Josip zajebaje, more bit da nema samo
na oca mot od košarke, nego i mot od zajebancije!?
Pita san ga je li o tome rič, a on mi je reka: - Mi
mladi nismo neozbiljni ka vi stari, kad su u pitanju ozbiljne stvari, mi
govorimo ozbiljno! A košarka je puno ozbiljna stvar... Tija san mu reć:
slušaj me mulac jedan, više tvoj otac i ja znamo o košarci nego cila
tvoja generacija skupa! Ali, umisto toga san Sobinu mlađemu da ruku i
zaželija da – bude ka otac! Ne samo u košarci nego u svemu...
piše milorad bibić (slobodna)
