evo ovako: najprije čestitke maliganima i svima koji su došli iz Sinja na utakmicu. da se u cijeloj državi košarka poima na način na koji se poima u Sinju di bi nam kraj bija...
no dobro, ja sam se ove utakmice boja ponajviše zbog činjenice da će Alkar imat domaćinsku atmosferu i odmah se vidilo da sam bija u pravu. Alkar se brzo odvojia na 13 razlike i bilo je jasno da ćemo gledat mučenje Splita da ga dostigne. Split je na početku demonstrira jednu obranu koja se ne može nazvat nikako drugačije nego smijurijom - skoka ni u tragovima, a postavljanje bloka je čista katastrofa. u prvih 5 minuta se barem 3 puta dogodilo da igrač Alkara prođe žutog igrača, a ovaj ne zna šta da napravi pa radi faul kad je ovaj već u zraku i polaže. naravno koš-faul. ta situacija se dosta često ponavljala u utakmici, nakon 6. ponavljanja presta sam brojit. no da se vratimo tijeku utakmice, Split nakon tih -13 malo (ali samo malo) popravlja obranu i odmah dolazi na relativno prihvatljivih -7. time završava 1. četvrtina. treba reć da je Grga pokuša zaigrat od početka ali ozljeda je bila jača i mora je na klupu.
u drugoj četvrtini Split se malo trgnuo, bore se i pokušavaju, dolaze na -4 i održavaju otprilike takav zaostatak do 25-30 kada opet jedan igrač Alkara prolazi i polaže (uz naravno prekrša) a neki idiot s klupe (ozbiljno sumnjam na Škovrlja) odlazi do zapisničkog stola i lupa po njemu u znak prosvjeda. naravno da se dosuđuje tehnička. i naravno da Alkar bježi opet i to u samo jednom napadu. da sam ja bija na klupi tu, rođena majka tog mamlaza ne bi prepoznala. koliko glup moraš bit da isprovociraš tehničku u momentima kad ti se momčad očajnički (ili očajno) bori da dostigne prednost protivnika??? međutim, do kraja četvrtine se Split nekako pribra pa i ovaj dio završava na -7. igra je ovdje bila toliko nepovezana i bezidejna da su se ljudi počeli smijat, ali to još nije bilo ništa šta nas je čekalo u nastavku.
u poluvremenu zanimljiva nagradna igra: tribalo je napravit 3 puta na nogu na centru pa trčat do trice i zabit. pobjedija je jedan momak iz Sinja pa eto, red je da mu se čestita. nagrada - dres Splita
počinje i treća četvrtina u kojoj odgovornost preuzima Subotić i dolazi se na -2 i ima se 2 šanse za izjednačenje koje su tako lagano prokockane da je meni došlo slabo. naravno, Alkar se ekspresno odvaja i tu počinje apsolutni raspad sistema. od tada nadalje, na licu svakog igrača koji je dobija balun se jasno ocrtavala PANIKA. točno ono: ajme meni, iman balun, šta ću sad, Gospe pomozi, šta da radim, šta da radim??? očito se najlakše bilo nosit s tim osjećajem tako da se jednostavno trči u neodređenom smjeru dok se u nešto ne zabije, najčešće u protivničkog igrača. ozbiljno mislim da neki igrači ne bi stali do Bačvica da se igralo na otvorenom. koliko je rasulo vladalo, svjedoči i podatak da u igru opet mora ući Grgurević koji u svom prvom napadu lagano otvara polaganje katiću i pokazuje ovim mamlazima kako se igra. žalosno je da je u momčadi u kojoj većina igrača ima jedva 20 godina (neki ni toliko) najbolje izgleda čovik od 36 godina koji šepa po terenu. naravno, Grga nije moga i ubrzo ponovo izlazi. rekao bih da su igrali kao muhe bez glave, ali muhe bez glave su oličenje smirenosti za ono šta sam vidija.
četvrta četvrtina je zorno prikazala zašto Split ima loš šut (iako misterij slobodnih bacanja ostaje neriješen). naravno, treba sada ganjat razliku pa je najbolje bacat prema košu onako nasumično pa možda nešto uđe. izgledalo je to otprilike ovako: igrač A dobije balun u trećoj sekundi napada i pukne tricu. odmah iz mista. naravno, promašaj. druga opcija je bila da igrač A dobije balun, zaleti se pod koš u njihova 4 igrača, shvati da nema kamo, izađe nazad i doda igraču B. igrač B zatim ponovo ulazi pod koš gdje se još uvijek nalaze ona 4 igrača i zabija se u njih. shvaća da ni on nema kamo pa dodaje balun igraču C koji uz izraz neizrecivog užasa shvaća da su ostale još 2 sekunde za napad i baca balun prema košu, najčešće u padu na leđa. i tako dolazim do 35. minute, gledam semafor i shvaćam da oni nisu još došli ni do 50 koševa na domaćem terenu i odjednom osjećam ponos što sam izdržao do kraja utakmice. dugo nisam vidio da se dvorana na košarci prazni više od 5 minuta do kraja.
za kraj, uza sve čestitke Alkaru moram reći da nisu odigrali ništa posebno. ovo je bila, za ovu sezonu barem, jedna njihova čisto prosječna partija. sad znate koliko je Split bija loš. treneru ni riječi zamjerke, on je cilu sezonu vuka smirene i logične poteze sa klupe. ovu utakmicu mu je to bilo onemogućeno od strane igrača koji su se ponašali ka bezglave kokoši. ja na ciloj utakmici pamtim jednu jedinu izrađenu akciju koja se naravno dogodila kad je Grgurević bija na terenu u kojoj je fino izrađena trica za katića koji naravno promašuje. s druge strane, moglo se vidit svašta - od trica koje promašuju konstrukciju, dvica koje se ne mogu ni dobacit pa čak i promašaja igrača od preko dva metra koji je udaljen od obruča možda 30 centimetara udesno (da, mahalbašiću, mislim na tebe). i to ne jednom. i još jedna crtica koja mnogo toga pokazuje: nakon izlaska iz svlačionice trener naređuje da svi odu vježbat slobodna bacanja. tko je zadnji osta na liniji? Grgurević, naravno. mislim da ga do početka iduće sezone nitko od srama ne bi smija pogledat u oči da ne govorim da su igrači samo, bez ičijeg nagovaranja trebali ostat i odradit pucački trening nakon utakmice.
eto, nije baš toliko britko i zajedljivo ka ono šta sam pisa sinoć, ali malo sam se i oladija. a i kad te napuste onakve emocije teško je ponavljat takvo pisanje pa je ovo dosta lošiji osvrt, ali svejedno, you get the picture