Svi smo kao u nekakvom raju, lebdimo, odnosi su sjajni, nemamo razloga ni za kakvu kritiku, a ja baš ne volim tako idiličnu atmosferu, kaže, čekajući igrače za popodnevni trening, Ivica Skelin, glavni krivac za briljantni "povratak u prošlost" splitske košarke.

"Žuti" su na vrhu ljestvice s velikim izgledima za plasman na jedno od prva tri mjesta koja vode u ABA ligu, treći put zaredom dvorana na Gripama je rasprodana danima prije utakmice, euforija raste.
Iako je nemoguće govoriti o reinkarnaciji šampionske "Jugoplastike", makar je izvjesno da čudesni uspon neće imati najljepši kraj, prijatelji košarke (ne samo u Splitu) uživaju u trenutku - imaju razlog za potpunu sreću, za pravo pijanstvo od radosti.

Dok je žuto opet u modi, glavni kandidat za trenersko iznenađenje godine, stručnjak koji zatajno radi i ne gura se pod svjetla reflektora, spušta loptu na zemlju.

- Volio bih malo, uvjetno rečeno, nezadovoljstva, malo kritike, nervoze. Idila lako uspava a tenzije potiču, drže te budnim.

Split se brzo zapali ali i gasi. Da je bilo koja od posljednje četiri utakmice na Gripama izgubljena, danas bi razgovarali u sasvim opuštenoj atmosferi a Vaše brige analizirale bi se tek u užim košarkaškim krugovima.

- Tako je. Iza nas je ciklus koji je započeo 5. siječnja utakmicom s Cibonom. Imali smo skor 8:2 i ispred sebe tri zahtjevne utakmice. Odjednom smo s četvrte ili pete pozicije iskočili u prvi plan. Savladali smo Cedevitu u sjajnoj atmosferi, pa odlično odigrali u Sinju i onda dobili onu ludu utakmicu s Šibenikom. Sutra sa Zadrom završava taj ciklus u kojemu smo top pet ekipa imali kod kuće. To je bio jak mamac za publiku i sve se sjajno posložilo. Sad slijedi serija susreta s momčadima koje nisu toliko atraktivne, koje možda neće puniti dvoranu, ali koje su izuzetno opasne.

Gostovanja su vam zato relativno lagana?

- Stavio bih naglasak na relativno. Za nas zapravo i nema relativnosti. Ako smo fokusirani i uđemo junački bez kalkulacija, onda možemo svugdje učiniti ono što smo napravili u Sinju. Međutim, ako računamo da će se utakmica riješiti sama od sebe, onda su nam gostovanja vrlo teška. Pobjeđivali smo u gostima ali nismo bili toliko uvjerljivi. Škrljevo smo jedva izvukli, čak sretno, jer su imali zicer za produžetak u zadnjoj sekundi. Dosta je još utakmica. Neki konačan cilj neće nas opteretiti, nastavit ćemo gurati utakmicu po utakmicu. Gdje će nas to dovesti - vidjet ćemo.

Ili maksimum ili problemi

Je li ekipa sada na maksimumu svojih mogućnosti?

- Mislim da smo na maksimumu i ono što je naša najveća kvaliteta je što taj maksimum dajemo konstantno. Jedino protiv Šibenika nismo bili na toj razini. Ne želim umanjiti kvalitetu Šibenika, dapače, i oni su pridonijeli tome da nismo bili na vrhuncu. Nismo bili dobri, realni smo i znamo to. Dobili smo upozorenje prije Zadra, jer s još jednom igrom ispod maksimuma ući ćemo u probleme.

Gledate li dalje, je li logičan rasplet ove lijepe priče mjesto koje vodi u ABA ligu?

- Sviđa mi se jedna izjava "ne pitajte me na poluvremenu za rezultat na kraju". Dodao bih, kamoli o sljedećem kolu! Malo više od pola prvenstva je iza nas, trebamo priču izgurati do kraja. Bilanca se, kao i u poduzeću, može svoditi samo na kraju sezone. Igrati maksimalno - to je jedino što tražim. Ne dopuštam sebi, pa ni igračima da se gleda dalje od sljedeće utakmice. Ima još četiri mjeseca igre. Osigurali smo play off, što je važno za svakog sportaša, a tu će se igrati vrlo ozbiljna košarka. Moramo ostati koncentrirani i izvući sezonu u što boljem svjetlu. Kad završi zadnja utakmica, pitanje što i kako dalje postaje aktualno.

Barem ste lišeni tereta borbe za naslov?

- Cedevita je apsolutni favorit. Protiv nas su igrali bez dva najbolja igrača koji dižu igru barem 40 posto. Sve ostalo je dosta otvoreno. Puno je kombinacija, međusobnih utakmica, a ima i potencijalnih mina među slabije plasiranima, poput Škrljeva i Zaboka. Mi smo realno negdje u sredini. U mojoj analizi prije prvenstva vidio sam nas na poziciji od šestog do osmog mjesta. Dva šibenska kluba su se dosta pojačala, a tri ABA ligaša imaju bitno veće budžete i lakše privlače bolje igrače u izazovnije natjecanje. Šesto mjesto je objektivno bio uspjeh, tu smo bili i lani, i to bi pokazalo našu stabilnost.

Je li ovako velika liga opravdala postojanje?

- Prvenstvo je jače nego prošle godine jer je igranje ABA ligaša bio izazov. Odriješila se kesa malo više i svi su se na neki način krenuli s njima natjecati. To je bila dobra odluka za popularizaciju ove igre. Košarke je puno više u medijima, punije su dvorane. Krnja liga nije zanimljiva ni medijima ni publici.

Je li ABA kvalitetom predaleko od Hrvatske lige?

- Teško je mjeriti ligu s ligom. I u ABA ligi postoji jaka disproporcija kvalitete. Jedna Crvena zvezda priča je za sebe, ozbiljna euroligaška momčad. Klubovi iz samog vrha su kvalitetom dosta daleko i u bliskoj budućnosti će im se teško konkurirati. Ali, isto tako, ima momčadi iz donjeg doma s kojima bi se, uz dva-tri adekvatna pojačanja, mi mogli nositi. Oni nisu daleko od nas.

Naša liga je puna starijih igrača koji igraju glavne uloge. Split je među rijetkima koji afirmira mlade. Koliko je to dobro za razvoj hrvatske košarke?

- Ne volim podjelu na mlade i stare. Liga u kojoj ti iskusniji igrači mogu igrati važne uloge govori puno sama za sebe. To naprosto znači da mladi igrači nemaju kvalitetu da ih istisnu. Evo, Škrljevo je s dva vrlo iskusna igrača odmah napravilo bitan kvalitativni pomak. Mala smo zemlja, proizvodnja nije tako bogata, a promocija igrača po principu da igraju samo zato što su mladi i perspektivni je kontraproduktivna. Mi imamo četiri starija igrača, njihova uloga je izuzetna, koliko na parketu, toliko i u svlačionici. Možda možemo reći da je Mateo Kedžo s 33 godine stariji, ali kad on u derbiju zabije 27 poena svaka priča je izlišna. Problem naših igrača ovog mentaliteta je što brzo stare. Mentalno. Čim napune 32 ili 33 godine na neki način se predaju. Dignu ruke i kažu mi smo penzioneri. To nije u redu. Igrati se treba dok se fizički može. Vani je puno igrača na visokoj razini s 33 godine.

Hvala Bavčeviću!

Ali, niža razina bi trebala biti scena za jaču promociju mladih?

- Mi stalno imamo potrebu tragati za mladima, promovirati nova imena i često ih, nažalost, promoviramo na umjetan način. Sport je nemilosrdan, igra bolji. Mladi igrač, prema tome, mora istisnuti starijeg igrača iz ekipe. Kad juniori pokažu da su bolji od ovih koji igraju, oni će igrati. Dok to ne pokažu, nikoga neću administrativnim putem promovirati. To mora biti prirodna selekcija.

Trošimo li mlade (pre)brzo, zbog nestrpljenja?

- Nestrpljivost je obostrana. Klubovi ih puno puta guraju u situacije koje oni ne mogu izgurati. A s druge strane, mladi igrači žele što prije iskočiti na veliku scenu. Često se dogodi da klubovi bace u vatru mlade igrače pa nastupi panika jer nema rezultata. Onda uzimaju starije. Po meni, treba shvatiti da postoji period igračkog odrastanja i to da nisu svi ekstratalenti.

Pada li naša klupska košarka u usporedbi s okruženjem? U ABA ligi smo izgubili četvrto mjesto, a Zadar je trenutačno zadnji.

- ABA liga je zahtjevna, a naši klubovi su imali uspjeha. Cibona i Cedevita su u samom vrhu. Cibona bi i ove godine bila u igri za Final Four da nije morala prodati Antu Žižića. Tu je presudio financijski aspekt. I Zadar je bitno promijenio ekipu, neki ključni igrači su otišli. Aramis Naglić je dobar trener i mislim da će on uspjeti zadržati Zadar u ABA ligi.

Ipak, nema velikih iskoraka. Je li problem u tome što nemamo dovoljno kvalitetnih trenera? U Srbiji se vidi jedna vertikala i produkcija trenera koji imaju uspjeha na visokoj razini.

- I u vrijeme bivše države Srbi su trenerski dominirali. U Srbiji je uspostavljen sustav koji stvara kvalitetu. Mi takav sustav nemamo i kod nas su praktički svi treneri izbacili sami sebe. I najjači menadžeri danas su u Srbiji. Naši treneri i kad naprave nešto teško idu na višu stepenicu. Ne mogu dobiti dobre klubove jer ih nema tko plasirati. Ostaju zarobljeni ovdje i ne mogu napraviti jače korake. Ali, recimo, Perasović i Repeša, pa Tabak ili Spahija radili su i rade na velikoj sceni.

Čini se da nedostaje prijenosa znanja, mentorstva. Jedan Božidar Maljković i s europskom titulom nije se libio držati prof. Acu Nikolića iza klupe. Kod nas je takve primjere teško naći.

- Ja tu nisam baš dobar primjer. Mene je izvukao hrvatski trener, Nikša Bavčević. Uzeo me za pomoćnika i pomogao mi da odem vani. Stekao sam ime, ne na nekom visokom nivou, ali...

Ali ta razina je bila limitirana. Za razliku od one koju je imao Skansi...

-Tako je. Bavčević je mene dovukao do razine do koje je mogao. A za ostale mi je nezgodno govoriti, ne bih htio nikoga optuživati. Svatko ima svoju priču i viđenje o tome.

Koliko su Vam trenerski bile važne te godine u Belgiji i Nizozemskoj?

- Strašno važne. Nizozemska liga je nešto slabija, ali ja sam bio u jednom košarkaškom gradu gdje smo imali prosječno 3000 ljudi, s tim da nikad nisam igrao kući pred manje od 2000 ljudi na tribinama. Bio mi je gušt raditi. Belgijska liga je dobra. To je uređena zemlja s jakom ekonomijom i uvijek se tu nađu oni koji bi uložili u košarku. Amerikanci tamo rado dolaze. Iz mojih ekipa ima igrača koji igraju Euroligu. U Belgiji sam stasao i naučio zanat do kraja jer tu ima puno dobrih igrača.

Ostvario snove

Veliki treneri znaju reći da su učili od vrhunskih igrača. Slažete li se?

- To apsolutno stoji. Trener ne samo da uči od vrhunskih igrača nego vrhunski igrači prave trenera vrhunskim. Puno puta trener nije sasvim siguran u ispravnost nekih svojih ideja ili ima problem u igri koji ne zna riješiti. I onda to igrač riješi na terenu. Ne treba se toga stidjeti. Mi pomažemo igraču u nekim stvarima, ali u svakom slučaju i oni uče nas. Mi dajemo šansu njihovoj kreativnosti, ali igrač je taj koji odlučuje.

Trenere se zna dijeliti na radne, stvaratelje igrača, i one koji su majstori za vođenje utakmice?

- Ne volim tu podjelu jer ona obezvređuje rad. Ovo je težak i nesiguran posao, tu se teško radi. Bez odmora, svaki dan, 24 sata dnevno. Istina, neki treneri možda bolje vode utakmicu, možda imaju više osjećaja i koncentracije u teškom trenutku, ali smatram da svaki trener mora biti radnik. Ja moram biti primjer svojim igračima, inače od njih ne mogu tražiti da daju sve.

Koja je vaša glavna trenerska kvaliteta?

- Ja volim puno raditi. Analiziram sebe i svoju ekipu do krajnjih granica. Moj forte? Pa ne znam. Ovo je moj hobi, uživam, ništa mi nije teško, želim uvijek maksimum. Možda je moj forte u tome što sam u svakom trenutku spreman sagledati vlastitu grešku. A griješim svaki dan. Držim da sam još na početku i da imam još puno toga naučiti.

Shvaćate li ovu epizodu kao uspon u karijeri, je li vrijeme za ozbiljniju kapitalizaciju znanja?

- S obzirom na to da sam bio dugo vani, ne žuri mi se u inozemstvo. Ali ne mogu ni biti trener Splita 20 godina. Doći će u jednom trenutku do rastanka i selidbe. Ovo je svakako napredak u karijeri i izuzetno mi je drago što se to događa u mome gradu. Ne gorim od luđačke želje da treniram neku konkretnu ekipu. Meni je upravo ispunjen dječački san, želio sam voditi Split i puniti dvoranu na Gripama. Kad sam sanjao o trenerskom poslu, nisam sanjao o Realu i Barceloni nego Jugoplastici. Zato jer je moja i zato jer je bila najbolja. Tu sam zadovoljan i nemam velike planove.

Koliko je teško biti trener u svojoj kući?

- Meni najteže. Vani nije bilo ni upola toliko teško iako sam imao puno veću odgovornost u financijskom smislu. Vani živiš relativno miran i izoliran život, a ovdje ti svi imaju nešto reći, kritizirati, pitati, komentirati. Ali zato voditi svoj klub ima svoju draž.

Osjećate li potrebu za dokazivanjem na višoj razini?

- Što bude, bit će. Zadovoljan sam svojim životom. To naravno ne znači da nisam ambiciozan. U ovom poslu nema dugih planova. Ja sam jednom, bio je 10. siječnja, imao čvrst dogovor o ugovoru za nove tri godine, dali smo ruku, a 1. veljače nije bilo ugovora. Tri poraza zaredom i sve je propalo. U ovom poslu sve se mijenja u trenu i nikad nisi siguran što je dobar a što loš rasplet. Isključivo gledam do kraja ove sezone, a u budućnosti je sve moguće.

Aco me nije zvao 'preko veze'

Svoje trenersko znanje upregli ste i u korist reprezentacije. Kako je došlo do suradnje s Acom Petrovićem?

- Ne znam i nikad ga nisam pitao. Nikad prije nismo bili u društvu, nismo se poznavali. Aco je tražio razgovor, ponudio mi mjesto pomoćnika. Prihvatio sam i krenuli smo raditi. Proveli smo odlično razdoblje. Želim mu svu sreću i u novom ciklusu.

Zar neće biti nastavka suradnje?

- Prerano je sad za postavljanje pomoćnika. Tek u svibnju ili lipnju se o tome razgovara.

Upečatljivo je zazvučala Petrovićeva izjava da ste trener ogromnog znanja.

- Hvala mu na tome. Trudio sam se. Ugodno smo surađivali, uživao sam na Olimpijadi. To je bilo ogromno iskustvo za mene.