Legenda splitske, hrvatske i košarke bivše države Ratomir Tvrdić bio je jedan od najmodernijih bekova svog vremena. Bio je toliko popularan dobar igrač da mu je čak i FIBA upriličila oproštaj od aktivnog igranja, utakmicom u Splitu između njegove Jugoplastike i reprezentacije Europe. To je malo koji igrač uopće doživio. I on je tema našeg večernjeg feljtona o legendama…
Rato Tvrdić potječe iz radničke obitelji i živio je u splitskom naselju Varoš, gdje je živio običan puk, a Ratomir, ili Rato kako su ga svi zvali, sanjao je da jednog dana bude nogometaš Hajduka, jer to je bilo nešto. za koje se u Splitu živjelo. To je bila najveća obiteljska stvar svakog Splićanina – da netko iz obitelji postane nogometaš Hajduka. Rođen je, inače 14. rujna 1943. u Splitu.
Imao je 14 godina kada je pokušao, no zbog visine i konstitucije Hajdukova legenda, tadašnji trener Luka Kaliterna, savjetovao mu je da se bavi drugim sportom. Zbog toga Rato danima nije smio izlaziti iz kuće. Najstariji brat od njih trojice, Tvrdić, već je trenirao košarku na Marjanu, pa je preporučio Rati da dođe tamo i pokaže svima u Hajduku da su naprvili grešku.
Udario temelje Jugoplastici
Na sreću splitske i košarke općenito, ali i na Ratinu sreću, nastavak priče bio je lijep. Iako, košarkaški početak nije bio baš obećavajući, ali zbog starijeg brata Lovre nisu se mogli tako lako otresti Rate. Otkako je počeo trenirati, mali Rato je počeo dobivati na visini, pa je narastao do 187 centimetara, a odjednom su su prestali s njime rugati.
Dolaskom Branka Radovića u Split svanula je i zora Rate Tvrdića i splitske košarke. Koliko je Radović bio fanatičan da nešto stvori u Splitu, iako je cijeli grad živio za Hajduk govori i anegdota da je na splitskim ulicama ganjao mladića kako bi ga pozvao da počne igrati košarku.
Na što mi je taj mladi momak odgovorio da „već trenira vaterpolo u Jadranu i da su s njime zadovoljni„. No, Radović nije odustajao, bio je uporan i nagovorio je tog mladića da igra košarku. Taj se mladić zvao se Petar Skansi, a sve ostalo je povijest.
Branko Radović napravio je smjenu generacija i u momčad ubacio golobradu djecu: braću Tvrdić, Skansija, Krstulovića, Grašu, Grgina, Macuru, Dukana, Jerkova, Manovića, Šolmana…
Tako je složio sjajnu momčad s kojom će osvojiti prvenstvo Jugoslaviju i udariti temelje novoj moćnoj Jugoplastici, a Ratu Tvrdića i ostale izbaciti u orbitu. Prvoligaško krštenje Rato Tvrdić i Split imali su u Zagrebu na Tuškancu (tada se još igralo vani) u prvom prvenstvenom kolu 1964. svladavši domaćina s 55:50, a najbolji pojedinac bio je upravo Rato.
Za Jugoplastiku je igrao nevjerojatnih punih 13 sezona i to je bila jedina momčad za koju je Rato igrao. Bio je pravi sportaš, oličenje viteštva i fair playa. S Jugoplastikom je osvojio dva prvenstva Jugoslavije 1971. i 1977., tri nacionalna kupa (1972., 1974. i 1977.), kao i dva Koraćeva kupa (1974. i 1977.).
U domaćem prvenstvu za Jugoplastiku je postigao 5196 koševa. Za A reprezentaciju nastupio je 155 puta i postigao 753 poena. Zlatne medalje osvojio je i na Svjetskom prvenstvu 1970., Europskom prvenstvu 1973. i 1975., Mediteranskim igrama 1967.; srebrne medalje na: Svjetskom prvenstvu 1967. i 1974., na Europskom prvenstvu 1969. Od jugoslavenske reprezentacije oprostio se na finalnoj utakmici Europskog prvenstva u Beogradu 1975., kao kapetan reprezentacije zlatom na prsa.
Od aktivnog bavljenja košarkom oprostio se na najljepši mogući način – 1977. godine s trostrukom krunom. Najprije mu je Split priredio nevjerojatan oproštaj 3. svibnja 1977. u dvorani na Gripama, kada je “Jugoplastika pojačana Delibašićem i Dalipagićem, igrala protiv reprezentacije Europe. Kakva čast!
Inače, maskota “Jugoplastike” napravljena je po Ratovu liku i nosi popularno ime “Žućko”, što je samo jedan od dokaza koliko je Rato zadužio Split, splitsku, hrvatsku, kao i košarku bivše države i Starog kontinenta.
Čuvena je njegova izjava:
„Bio sam gimnastičar, golman, rukometaš, jedriličar, muzičar, tv serviser, košarkaš, ali mi je najdraže ako sam dobar čovjek."
[uredio Neradnik - 20. kolovoza 2024. u 15:19]
