„Od Starog placa od vrha Europe” naziv je monografije o KK Split koju su sada već davne 2005. godine napisali danas pokojni, neprežaljeni Milorad Bibić Mosor i Vinko Bajrović. Da danas pišemo nastavak, naslov bi vjerojatno glasio „Od vrha Europe do dna ABA lige”.

Vjerojatno negdje od gore obojica u nevjerici gledaju prema Gripama, brontulaju što se to događa s klubom u koji su infišali. Ne samo ove sezone, nego godinama, desetljećima.

U ponedjeljak, 6. travnja, navršit će se točno 37 godina od prve osvojene titule prvaka Europe tadašnje Jugoplastike, kada su nakon pobjede nad favoriziranom, moćnom Barcelonom Toni Kukoč, Dino Rađa i društvo podignuli trofej u Münchenu. Danas su Žuti posljednja od 18 momčadi regionalne Admiral Bet ABA lige. I nedvojbeno najlošija po viđenom. Tri kola prije kraja predzadnji klub play-outa SC Derby ima pobjedu više i bolji međusobni skor. Zadnja momčad regionalne lige direktno ispada, pretposljednja će u razigravanje.

Druga liga

Teško bi nekome te 1989. bilo objasniti da će jednog dana ispred najbolje košarkaške momčadi 20. stoljeća biti i klub iz UAE-a koji je u Euroligi (Dubai), Rumunjske (Cluj-Napoca)... ali i još čak njih 14 s područja bivše Jugoslavije. Da to pretvorimo u kraj bivše države i tadašnje lige, u kojoj je bilo 12 klubova, Žuti su danas – druga liga.

Nije nam namjera izvlačiti cijelu „povijest bolesti”, za to bi trebala knjiga, ne jedan članak. Ne samo o klubu, nego o kompletnoj hrvatskoj košarci, koja je s vrha došla na kontinentalno dno, tako da se na prošlogodišnji Eurobasket čak nismo niti plasirali. O lošem radu, padu kvalitete igrača, struke, uvjeta koji su ostali u 80-ima...

Vrijeme je pregazilo Split, naše klubove i hrvatsku košarku generalno. Košarka je velikim koracima otišla naprijed, a Hrvatska još živi u Barceloni 1992., Split u pričama o Kukoču i Rađi. Nikako da više zaboravimo slavnu prošlost, okanemo se usporedbi, prihvatimo realnost i prionemo na posao.

Realnost, sadašnjost je tužna. A usporedba u ovom slučaju s jednog aspekta ipak nužna. Te 1989., od desetorice igrača u zapisniku finala tadašnjeg Kupa prvaka s Barcelonom (pobjeda od 75:69), čak sedmorica su poniknula u omladinskom pogonu Žutih: Velimir Perasović, Toni Kukoč, Goran Sobin, Teo Čizmić, Ivica Burić, Žan Tabak i Dino Rađa. Samo su kapetan Duško Ivanović, Zoran Sretenović i Luka Pavićević dovedeni sa strane, makar u onoj državi nisu ni bili stranci. A svaki od njih bio je čista klasa.

Ove sezone Split u kadru, od ukupno 16 igrača koji su nastupali u ABA ligi, ima tek dvojicu poniknulih na Gripama. To su kapetan Ivan Perasović (23), Velimirov sin, ljetos vraćen iz Cibone, koji je u posljednje vrijeme u nekim susretima ostao svih 40 minuta na klupi, te mladi Roko Jemo, koji je u natjecanju skupio šest minuta.

Pet stranaca?!

A nedavno je Split doveo i petog stranca. Nakon Teyvona Myersa, Jacoba Stephensa, Demajeoa Wigginsa, Zorana Dragića, stigao je i Glenn Cosey. U panici zbog toga što visi ostanak, što nedostaje klasični playmaker, što Myers nije... Bizarno s obzirom na to da u domaćem prvenstvu na terenu istodobno mogu biti samo dvojica stranaca, u zapisniku četiri. Dakle, jedan će biti na tribini. A ima i stranog trenera Miodraga Rajkovića, koji je naslijedio smijenjenog Dina Repešu. I opet je – zadnji. A ni unatoč tome što je na začelju gotovo da nema svojih igrača.

Bila bi velika laž konstatirati da je ovo najalarmantnija situacija u kojoj se klub našao. Bilo je neusporedivo gore kad je klub u prvoj polovini prošlog desetljeća i sredinom istog bio pred stečajem zbog dugova, omladinski pogon bio je praktički totalno devastiran, a klub je igrao doigravanje za ostanak u hrvatskom prvenstvu protiv Hermes Analitice. Ali osjećaj je jako sličan.

Kroz predstečajnu nagodbu Grad Split je prije desetak godina spasio klub, financijski ga je i stabilizirao. Nažalost, nije ga i potpuno posložio. Postavlja se pitanje – koji je smisao svega u ovakvom obliku?

Klub koji je triput zaredom bio prvak Europe samo je jednom od samostalnosti bio prvak Hrvatske, 2003. godine. Završavaju fakultete navijači Splita koji nikada nisu doživjeli proslavu titule prvaka najdražega kluba.

U ligi s realno tri posve ozbiljna kluba, Split ne može do titule. Dva Kupa Krešimira Ćosića osvojena u posljednje dvije godine su iskorak, ali ako do njega dođeš nakon realno dvije pobjede s doraslim suparnicima (ove godine Cibona u polufinalu, Zadar u finalu)... Kada treba doći do uspjeha na duže staze, Zadar dominira, a Žute često i pobjeđuje s lakoćom. Kad Split i uspije pobijediti, to je jedva. A govorimo o sličnim budžetima za momčad.

Manjak sustava i dugoročne vizije

Zbog potpore Grada, klub se podignuo. Svake godine lijepi iznosi stižu Žutima, najviše na račun potpore u omladinski pogon, a Split ima jednog domaćeg igrača i hrpu jako loše selektiranih igrača dovedenih sa strane. Uzalud najbolje namjere kad i nakon desetljeća slaganja kluba na svim razinama vlada stihija i manjak dugoročne vizije. Slično vrijedi kao i za Hajduk.Ušlo se ambiciozno u sezonu, ali jedina je svijetla točka osvajanje Kupa. Uslijedilo je čak šest poraza zaredom. Obrana je misaona imenica, a početak 2026., izuzev Kupa, pun je blamaža. Momčad je prosula plus 20 s Borcem u Čačku, plus 15 protiv Ilirije na svojem parketu, plus 19 kontra Vienne na Gripama. Nakon ogleda s Austrijancima navijači na Gripama su zviždali, a mnogo prije završetka teškog poraza od Zadra (59:79) napuštali su dvoranu.

Usto je Myers dvaput sudjelovao u incidentima s navijačima koji su ga provocirali i vrijeđali, što nije nikakvo opravdanje. U zadnjem porazu kod Ilirije (84:98) u srijedu govor tijela većine igrača Splita bio je sramotan. Izgledali su kao da su se predali.

Splitu se ponovio lanjski scenarij, nakon osvojenog Kupa uslijedio je osjetan pad forme. No prošla sezona, koju je izvlačio iskusni trener Veljko Mršić, bila je pjesma za ovu. Pripreme za sezonu ljetos su bile turbulentne zbog promjene lokalne vlasti, jer je Grad većinski vlasnik. Stigao je novi NO, s nekadašnjim predsjednikom tog tijela Domagojem Maroevićem na čelu. Kasnije i novi direktor Ivo Tomasović. No nemoguće je nadoknaditi izgubljeno vrijeme i nedostatak pravog sustava, stalne improvizacije.

Nije problem ispadanje

Najmanji je problem ispadanje iz ABA lige, ako do njega dođe. Split vjerojatno više nikada neće opet biti na vrhu Europe, tamo odavno generalno uopće niti ne pripada. Ali nije normalno niti da je na dnu regionalne lige.Zar je previše tražiti da navijače, s obzirom na uloženo u igrački kadar, nije sramota nakon većine utakmica ABA lige? Da momčad ne prima u pravilu sto poena po utakmici? Da Zadar svako malo ne „razbije” Split? Da u klubu ozbiljnu ulogu igraju domaća dica? Da pogon sustavno izbacuje barem igrače za klupski i ABA ligaški nivo, ne da čekamo talentiranog Rokova sina Luku Ukića?

Nije, to je u ovim gabaritima nešto sasvim realno.