Pročitaj intervju na Basketball hr pa će ti sve biti jasno

Juby je simbol ljubavi za klub i grad, covjek sa velikim srcem i dusom. Kao takav je postao legenda kluba. S njim i Todorom smo osvojili titulu nakon 19 godina. Ukupno 5 trofeja u 5 sezona. Otkad su oni otisli, nema ni trofeja. I Jubyu bi Marko Tomas dao 36 koseva u Zadru, kako da ne....

A sto se tice toga da je bilo vecih igraca u povijesti kluba, to je tocno i to ne mjenja nista u odnosu prema Jubyu.

Željko Žilavec;

"Mogu reći kako se od te posljednje utakmice s Cibonom nije sjedilo skrštenih ruku. Svatko od nas radi svoj dio posla. Možemo reći kako su se u proteklom periodu pomalo i vidale rane jer svima nam je teško palo ispadanje iz polufinala u doigravanju PH. Željeli smo igrati u tom finalu i boriti pa kakav god ishod na kraju bio. Bit ću iskren i reći kako je zbog tog preuranjenog ispadanja ostao gorak okus u ustima, ali ću isto tako reći kako sezonu zbog toga neću smatrati neuspješnom. Otvorili smo već mnoge razgovore i težimo tome da se kadrovski pokrijemo najbolje što možemo. Naravno, u skladu s financijskim mogućnostima kluba. Križaljka se polako slaže, a to što su neki klubovi već sada odlučili tko će im biti trener za iduću sezonu ne znači da mi kasnimo. Ja vjerujem da bi do kraja tekućeg mjeseca bilo optimalno i realno odrediti trenera te neka eventualna igračka pojačanja. Što se trenera tiče mogu reći kako se pregovara s njih tri-četiri koji su u užem izboru. Izbor igrača sam u potpunosti prepustio Branimiru Longinu s kojim imam jako dobru suradnju i kojem vjerujem. Na meni je samo da te njegove odluke budu u kontekstu financijskih mogućnosti kluba i da se ne srlja. Što se mene tiče, držim da su takve stvari za objavu onog trenutka kada se ugovor s određenim trenerom ili igračem i potpiše. Gledajući danas omladinski pogon, mislim da je sportski direktor Longin dobro to posložio. Radi se i sada, a radit će se i cijelo ljeto s malom pauzom u srpnju. Sada na probi imamo nekoliko igrača, uz one koji su tu otprije. U omladinskom pogonu ima potencijalnih igrača, no sada je na trenerima da to oblikuju i da vide što se od njih može napraviti. Lijepo je igrati u završnicama i osvajati medalje u omladinskim kategorijama. No, nama bi primarno trebalo biti razvijanje mladih igrača i rad s njima. Kada je u pitanju KK Zadar smatram da bi se trebali okrenuti, i okrećemo se, vlastitom pogonu. Nadam se da ćemo naše mlade igrače već ove sezone vidjeti na klupi prve ekipe. Plaća radnoj zajednici trenutno ne kasni. S današnjim danom bit će isplaćena plaća za svibanj i radnoj zajednici i igračima. Eventualno možemo govoriti o malom zaostatku igračima za šesti mjesec, ali mislim da se tu lako kroz razgovor možemo dogovoriti. Sve ovo ne bih nazvao nekakvim velikim i problematičnim kašnjenjima te smatram da po tom pitanju idemo u dobrom pravcu. Smatram da bi se trebalo ostati u okvirima dosadašnjih budžeta, jer moramo voditi brigu i oko ostalih troškova kluba. Za neko proširenje budžeta morat ćemo se strpiti i pričekati neka bolja vremena, jer rupe koje su nastale u nekim prošlim vremenima zahtijevaju vremena za saniranje. Gledano s tog stanovišta mislim da smo sezonu dobro odradili. Bez rupa i sa puno krpanja prijašnjih minusa. Ponešto vremena i sredstava trebat će nam i dalje za saniranje u tom pravcu. Zbog svega navedenog mislim da će budžet biti na nivou prošle sezone. Prema poreznoj upravi nema, ali prema vjerovnicima određeni dug ipak postoji. Ne zatvaramo oči i ne bježimo od toga već nastojimo servisirati taj dug. Evo i u idućoj sezoni za tu ćemo namjenu odvojiti jedan dio sredstava i postupat ćemo prema dogovoru. Što se konkretno marketinškog dijela tiče, mi idemo s pripremom nove internetske stranice koja će u sebi imati i rješenje za „web shop“. Razmišljamo, naravno, i o pokretanju „fan shopa“, no tu moramo dobro odvagnuti o lokaciji. No, zasada nam je prioritet „web shop“ preko kojeg ćemo svim navijačima i simpatizerima KK Zadar moći ponuditi razne sportske artikle. Uskoro ćemo sazvati sjednicu Nadzornog odbora na kojoj će jedna od točaka biti i Poslovni plan koji će, nadam se, biti prihvaćen. U njemu će biti izraženi ciljevi te će biti navedeno što i kako se želi djelovati i na koji način to sve odraditi. Bila bi ludost govoriti kako nas trofeji ne zanimaju. Međutim, ja sam sklon tome da se stane s dvije noge na zemlju, da se procijene mogućnosti i da se ne srlja. Deset godine jest jedan dugačak period i mislim da bi za sve nas u „gradu košarke“ jedan trofej, jedan naslov, bila velika stvar i jedan veliki poticaj za dalje. Ali ako se to ne dogodi ni sljedeće sezone ne smijemo na to gledati tragično. Ako mene pitate, ja bih više volio da se uspjeh kluba ogleda u afirmaciji mladih igrača i kroz otklanjanje svih problema koji su ovaj klub pritiskali sve ove godine. Tek onda bi borba za titulu došla kao posljedica svih tih pozitivnih stvari."

Došao je tiho i ušao u legendu. Tim bi se riječima najbolje mogao opisati košarkaški i životni put Juliusa Johnsona, te 2004. godine tek jednog od brojnih Amerikanaca koji su navlačili dres Zadra. Danas, 14 godina kasnije, malo je košarkaških zaljubljenika u čitavoj državi koji ne znaju Jubyjevo ime. Prije dugih devet godina u suzama se oprostio od grada koji ga je tako volio, a prije nekoliko dana se vratio. Makar samo turistički.

Zanimljivo, za povratak u Donatov grada – „kriva“ je žena.

- Nadrealno je, premda sam znao sam da ću se jednog dana vratiti. Žena i ja smo planirali odmor te je rekla da pođemo u Hrvatsku, da se vratimo u Zadar. Na kraju je isplanirala cijeli put. S obzirom na sve što sam doživio zadnjih dana nisam mogao tražiti išta bolje – započeo je ljubimac zadarske publike.

Teško je bilo ne osjetiti da se nešto događa u Zadru proteklih dana. Onom košarkaškom dijelu. Selfiji, statusi, videa iskakali su na svakom koraku. Možda će zvučati patetično, ali jednom riječju – ljubav.

- Nevjerojatan osjećaj. Kao što uvijek kažem - kada ti netko pruži ljubav, uvijek ju uzvrati. Ljudi u ovom gradu i ja imamo toliko međusobnog poštovanja. Nevjerojatno mi je da pričaju sa mnom kao da nikada nisam otišao- nastavlja Juby i dodaje - Hrvatska mi se zaista sviđa i to svima govorim, ali Zadar je nešto posebno. Zadar volim! Zbog sve ljubavi i poštovanja koje sam ovdje dobio. Zbog svog truda koji sam ovdje uložio i zbog svih ovih ljudi. 

Puno se toga promijenilo otkad je otišao. I kod Jubyja i u Zadru. Tribine više ne skandiraju njegovo ime, iako bi, u to ne treba sumnjati, ponovno počele kada bi imale priliku.

- Već sam deset godina vjenčan sa svojom ženom. Imam četiri predivne kćerke. I dalje sam u košarci. Imam agenciju i neke nekretnine u Americi. Živim svoj život i uživam u njemu. Imam malog nećaka, tj. nekoliko njih koji su ponajbolji mladi košarkaši u državi -  Mitchey Johnson, Sunny Johnson, Marcus Johnson iMason Broyles. Otac mu je igrao košarku u Belgiji i Hrvatskoj – kazuje najomiljenija zadarska 'osmica' u novijoj povijesti provjeravajući znamo li na koga misli.

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Kako ne? Dwayne Broyles profesionalnu je karijeru započeo u Šibeniku da bi potom dvije sezone nosio dres Zagreba. Taman u godinama prije nego je počeo uspon 'Mrava'.

Poznato je da Johnson dolazi iz sportske obitelji. Dva su mu se brata bavila košarkom, a otac ga je jedno vrijeme i trenirao u srednjoškolskoj momčadi. Jabuka ne pada daleko od stabla, što potvrđuje i podatak da mu je nećak, mlađahnoj dobi unatoč, već poznat širom Ohioa.

- Mitchey ima 15 godina i vrlo je talentiran mladić. I NBA igrači su znali doći u njegovu školu pogledati pokoju utakmicu. Bilo je tu LeBron James, Dwayne Wade, JR Smith… Bit će jako dobar igrač.

Lijepe su to reference za mladog igrača kojemu neki prognoziraju i NBA karijeru. No, tko zna, možda se jednoga dana okuša u Europi, a ne treba sumnjati da će dobiti preporuku za – Zadar. Uostalom, kao i Romeo Travis i Steven Gray. Otkako je radi ozljede koljena 'objesio tenisice o klin' Juby živi obiteljskim životom. Uz prekrasnu ženu i četiri male curice, ne ostaje mu previše vremena za ostale stvari.

- I dalje zaigram basket, no sada mi se sve vrti oko familije. U kolovozu nam je deseta godišnjica braka. Djeca su mi sve. Oni ni ne znaju da sam igrao košarku i najbitnije mi je da im dam najbolju verziju sebe kao oca, kao muža i da iskoristim sve što sam naučio da im pomognem u budućnosti.

Veliki je ulogu u odrastanju mladića iz Clevelanda imao i Zadar kojemu se Julius Johnson rado vraća, a da ozbiljno misli potvrđuju i riječi da planira kupiti stan u Donatovu gradu.

- Apsolutno! Zadar me naučio strpljenju. S nekim stvarima u životu treba biti strpljiv. Uvijek ću se vraćati ovdje. I ne samo ja, već i moja djeca. Planiram ponovno doći za godinu ili dvije. Planiramo kupiti stan u Zadru. Ovdje se drugačije živi, ovdje mi je dom. I meni i mojoj ženi. Bili smo djeca kada smo došli. Ja sam imao 22-23 godine, a ona je imala 19. Došao sam kao dječak, otišao kao mladić, a u međuvremenu sam postao muškarac. Život te oblikuje i definira ono što jesi. I dobre i loše stvari. Sve je u mome životu vodilo ka ovome trenutku i izuzetno sam zahvalan na tome. Ništa ne uzimam zdravo za gotovo!

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Kroz cijeli se razgovor provlačila jedna riječ. Ljubav. Teško je izbrojiti koliko ju je puta Juby izrekao što ni ne čudi znajući njegov odnos s navijačima.

- Nakon Zadra sam igrao u Gravelinesu i premda nikad neću reći nikad, male su šanse da ću se tamo vratiti. Ali uvijek ću se vraćati u Zadar. Ovo mi je, doslovno, dom. Ovo mi je dom – govori 36-godišnjak iz Ohioa koji je objasnio kako je došlo do povratka u grad gdje je napravio karijeru.

- Žena i ja nismo na društvenim mrežama i moram istaknuti trud koji je moj dobar prijatelj Lemi uložio da sazna gdje sam. Da ga ne znam, pomislio bih da me uhodi – kroz smijeh otkriva Johnson.

- Niti jednu ženu nisam toliko tražio kao tebe – ubacio se Lemi.

Za sve su krive – društvene mreže.

- Brat mi radi u školi i objavio je video LeBrona Jamesa, Dwaynea Wadea i mene, a Lemi je to vidio i tražio me. Komentirao je, čak je i školu nazvao. Kad mi je brat to kazao odmah smo stupili u kontakt i ovih se dana ni o čemu nisam morao brinuti.

Odsjeo je u apartmanu sportskog direktora kluba Branimira Longina, a doček koji je imao u Gradu košarke teško je razumjeti onima koji ne znaju povijest odnosa Jubyja i Zadra. Slike, autogrami i prisjećanja na lijepe dane. I pritom nikog nije odbio.

- Kada prošetaš gradom i vidim djecu koja imaju 11-12 godina kako me gledaju na ulici, kada vidim momke mog godišta i mlađe od mene kako se sjećaju tko sam i s kakvom sam strašću igrao. Nevjerojatno… Žena i ja smo uživali ovih nekoliko dana. Bili smo na večerama, vidjeli dobre prijatelje. Zahvalan sam. Zaista sam zahvalan što sam bio dijelom nečega što je sada dio povijesti – rekao je ljubimac zadarske publike s primjetnom knedlom u grlu.

Teško je istaknuti, ali mora se upitati. Koja ti je najdraža uspomena iz Zadra?

- Je li to trik pitanje?

Naravno, nije bilo. Jasno, od toliko lijepih stvari, teško je neku posebno izdvojiti.

- Morao bih istaknuti osvajanje prvog prvenstva. Kada sam potpisao za Zadar nisam znao puno toga. Samo sam čuo priče. Kada negdje igrate uvijek je bitno znati te priče, znati što se događalo prije tebe, tko je igrao prije tebe. Znao sam da je bilo prošlo 18 godina od posljednjeg naslova državnog prvaka. No, čim sam došao shvatio sam gdje sam. Nisam mogao nigdje poći da se nije pričalo o košarci. Stoga sam puno proučavao, puno učio i shvatio što se traži. Naslov! To je ključ! Ispuniti očekivanja navijača i pomoći momčadi da osvoji trofej. Nakon toga vidjeti suze na licima ljudi… To nas zauvijek povezalo. Otišli smo u grad i vidjeli sve te ljude kako slave, kako satima, danima slave… Fantastičan je osjećaj biti dijelom nečeg takvoga – rekao je Juby koji je naglasio ulogu ne samo igrača, već i navijača u tom povijesnom naslovu, prvom otkad je neovisne Republike Hrvatske – nisam tu bio sam ja. Bio je to momčadski uspjeh. Znam da ljudi imaju različita mišljenja o Pinu, no složio je zaista dobru momčad. Dao mi je priliku. Bili su tu i Marko Banić,Pankracije Barać, Siniša Štemberger, Aramis Naglić, Rok Stipčević… Todor Gečevski koji mi je jedan od najdražih [suigrača]… A lista se nastavlja.

Nakon lijepih uspomena vrijeme je za one ružne. Kako gledaš na odlazak 2009. godine?

- Nije to ružna stvar.

Nije. Ali jest – tužna.

- Tužna jest. Zbog svog vremena i truda koji sam ovdje ostavio. Ne mogu reći da sam se osjećao kao nakon prekida, jer to nije bio prekid. Ne između mene i ovih ljudi. Jednostavno, došlo je vrijeme za otići i nastaviti životni put.

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Iz Zadra je otišao u Azovmaš. No, u Ukrajini se nije dugo zadržao. Vratio se u SAD brinuti se o tek rođenoj kćeri, da bi ga put za koji mjesec odveo u Gravelines. U gradu sa sjevera Francuske zadržao se četiri godine i potom prestao igrati. No, klub u kojemu je počeo profesionalnu karijeru i dalje prati.

- Kad god dobijem šansu. Prošle su već tri godine otkad sam prestao igrati profesionalnu košarku, no neovisno o tome, i što god se dogodilo, uvijek ću biti veliki navijač Zadra.

Sada kada se bavi menadžerskim poslom, nije isključeno ni da pomogne klubu. Skaut s one strane Atlantika dušu bi dao…

- Pričao sam o tome s Aramisom Naglićem i trebam pričati s Branimirom Longinom. Imam jako dobre veze u SAD-u što se tiče srednjoškolske i sveučilišne košarke. Nadam se da ćemo se vratiti na tu temu kada za to dođe vrijeme. Uvijek skautiram mlade talente.

Sjećam se jedne scene iz hladne jeseni 2011. godine. Cibona je otvarala europsku sezonu protiv momčadi čiji je dres nosio Juby Johnson. Među tisuću ljudi koliko se tu večer okupilo u Draženovom domu bilo je i podosta Zadrana, mahom studenata, koji su došli pozdraviti svog bivšeg igrača. Na predstavljanju mu se pljeskalo gotovo kao domaćim igračima, a u jednom se trenutku čak i čulo „Juby, Juby Johnson“.

U Zagrebu, na utakmici Cibone i Gravelinesa.

- Znaš što, sjećam se i ja toga. To mi je puno značilo jer sam pokazao suigračima makar dio ljubavi i potpore koji su mi ti ljudi dali. Izvrstan osjećaj.

Jasno, ne kao prvi naslov osvojen u Jazinama.

- Bilo je ludo! Posebno. Kad se skupina momaka tako složi… Jedna vizija, jedan cilj, jedan tim. Kada nakon toliko truda, krvi, znoja i suza ostvariš uspjeh. Kada giljaš od predsezone do šestog mjeseca i digneš trofej… Nevjerojatan osjećaj. Žrtvovao si se fizički, psihički i emocionalno, ali na kraju dana – sve se isplatilo. Kada vidiš da ne žanješ samo ti, da ne žanje samo momčad, već da čitav grad žanje ono što si posijao… Dobar je osjećaj davati – kazuje Juby potvrđujući zašto je uspio u Zadru. I u košarci. Zadar su emocije. Emocije su košarka.

- Mi igrači ulažemo trud na treninzima i utakmicama, ali i navijači rade to isto. Dolaze na svaku utakmicu, prate na, podržavaju. Tornado je nevjerojatan. Nevjerojatno je što su mi sve priuštili.

FOTO: Šime Zelić (Basketball.hr)

Sjedili smo i pričali u vrućim Jazinama. I znojili se. Koji dan uoči 13. godišnjice naslova Zadra. U kratkim pauzama u kojima bi obrisao znoj s čela pokazivao je ženi rupe na dvorani koje su tu bile i dok je on igrao. U Hramu košarke malo se toga promijenilo u međuvremenu. Ista ona sparina, isti grafiti, isto osvjetljenje koje je gledalo brojne košarkaške velikane. Ista duša.

- Kada si došao u Jazine znao si svakoga. Znao si gdje tko sjedi. Mogao bih ovdje sam provesti čitav dan i uživati u sjećanjima. Nikad to neću zaboraviti. Nikad.

U Višnjiku toga nema. Makar ne na približnoj razini. Dvorana je nova, velika. Za ovakav Zadar prevelika. I nema taj etos.

- Nedavno sam pričao s ljudima o tome kako se stvari počinju mijenjati… Sve više i više toga se komercijalizira. Razumijem to, ali preferiram povijest. Ona ima dušu. Kada sam došao ovdje sve što sam čuo o Zadru bile su priče koje su o njemu ispričane u ovoj zgradi. Nemojte me krivo shvatiti, Višnjik je prelijepa dvorana. Ljudi su uložili novac i trud ne bi li sagradili djelić umjetnosti. Lijepo je tamo igrati, ali meni će Jazine uvijek biti draže. Zbog sve te povijesti i zbog onoga što sam ostavio za sobom.

Za kraj, poruka navijačima. Onima koji su od Jubyja stvorili mit i kojima je Juby donio toliko veselja.

- Ne samo za navijače, već za sve Zadrane. Zauvijek ću vam biti zahvalan! Ljubav i privrženost koju sam osjetio ovdje u posljednja tri dana… Svaki čovjek s kojim sam se slikao, svaki autogram koji sam dao, meni je vjerojatno značio više nego tim ljudima – poentira najomiljeniji stranac u povijesti Zadra i pojašnjava - kao što sam rekao na početku, kada ti neko pruži ljubav ti mu je uzvratiš. Ti mene cijeniš što sam igrao košarku, što sam pomogao donijeti naslov u tvoj grad, a ja tebe cijenim što si trošio svoj novac i dolazio u ovu vruću dvoranu podržati me. I u dobru i u zlu. Za ljubav je potrebno dvoje. Cijeli je grad bio potreban za naš naslov. Ne samo nas petorica na parketu, ne samo trener i šest-sedam igrača na klupi. Čitav grad!

Poruka za sve košarkaše. Ali i članove uprava…

I tebi izgleda dupla ostove...

Zato san i zalipia intervju Jubbya da ne pisen "dupli".

Zare ispa iz kombinacija, krece se po Aramisa