Danijel Jusup (63) ponovno je navijače Zadra učinio sretnima, treći put zaredom osvojio je naslov prvaka i još jednim dostignućem upisao svoje ime u klupsku povijest, tamo gdje je njegovo ime već odavno uklesano, i to prije više od 20 godina, kada je osvojio ABA ligu, prvi i jedini međunarodni trofej Zadra.

No bez obzira na to, kao i na činjenicu da je s osam osvojenih pehara najtrofejniji trener Zadra, Jusup je daleko od statusa kakav mu po svemu pripada.

Zašto ga Zadrani, ne obični navijači na tribini, nego Zadrani, dovoljno ne cijene, teško je objasniti, osim možda nekome tko je iz Splita i koji se jednako tako čudi što Split dovoljno ne cijeni ni svoje veličine poput Tomislava Ivića, Petra Skansija, Ratka Rudića, Nikolu Pilića... 

- Nitko nije prorok u svom selu, pa tako očito nisam ni ja, ha, ha, ha...- nasmijao se Jusup na ovu konstataciju.

Jednako tako se nasmijao i kad smo ga, penjući se uz stepenice Gripa prema press salonu, pitali za težak korak i pogrbljena leđa:

- Ma kakvi, nisu leđa, giht me j*** - odgovorio je u svom stilu.

Stres i težina posla uzimaju danak, pogotovo u zahtjevnoj sredini kao što je Zadar, sredini u kojoj se košarka servira za doručak, ručak i večeru, sredina u kojoj svi znaju prepoznati prave igrače i trenere, i, što je još važnije, razlikovati košarkaše od šminkera.

U takvoj sredini može uspjeti samo netko tko je poseban, a Jusup to doista i jeste. Recimo, iako smo košarkaški kruh dijelili još tamo davne 1992. godine na pripremama u Kranjskoj gori, nikad nije bilo privilegije i mogućnosti za neki prekoredni intervju. Bez obzira što su mu trideset godine kasnije još uvijek svježa sjećanja na završni kros igrača Zadra i Dalvina koji je dogovorio s legendarnim kondicijskim trenerom Mirkom Krolom. 

- Pobijedio je Marko Bulić, ali vi ste ukupno imali bolje vrijeme... - sjetio se.

I to je Jusup, iako ponekad djeluje izgubljeno, sve drži pod kontrolom. Nakon zadnja dva naslova intervju je pristojno odbio, ispričao se iscrpljenošću i umorom, preskočio je i intervju koji smo trebali odraditi kad je trebao postati izbornik, ali su preskočili njega, pa je i on preskočio intervju... Ovoga puta nije, jutro nakon treće proslave u nizu javio se umornim glasom...

- Baš sam umoran, sezona je bila duga i naporna, iscrpi čovjeka rad pod stresom, a rad u Zadru je puno stresniji od bilo koje druge sredine - kazao je, a na digresiju kako je od trenerske klupe Zadra valjda zahtjevnija samo ona Hajdukova, nije se mogao ne složiti:

- Sličan je to mentalitet, navijači, veliki interes... Ima tu puno sličnosti, nije ni čudno da Hajduk ima puno navijača u Zadru, kao i da mnogi u Splitu navijaju za nas...

Što ćemo s priznanjem Zadrana, hoćete li proći kao Ivić u Splitu, njega su priznali tek nakon što je otišao? 

- Nadam se da to neće biti slučaj sa mnom. Dugo traje ta sinergija zadarskih navijača i mene, puno toga smo prošli skupa, i nije uvijek bilo lako i jednostavno. Kao što smo sad prolazili pobjede nad Splitom, tako smo nekad prolazili i poraze od Cibone. To su, doduše bile druga vremena i drugačije bitke, ovdje je sada ipak više u pitanju košarka... 

Nije lako dobiti navijače na svoju stranu, pogotovo u Zadru?

- Oni sve znaju, sve vide, jesi li malo skrenuo ili si kiksao u ponašanju, to ne zaboravljaju. Zato pazim što ću napraviti i reći, kako ću se ponašati na terenu i izvan terena. I ne samo ja, nego i moji igrači. Nastojali smo biti najbolji na parketu, ali i da se jednako sportski i pristojno ponašamo i u restoranu, na aerodromu... Imam toliko iskustva da na prvi pogled u hotelu mogu prepoznati kakva je momčad po tome kako ulaze, kako se ponašaju, kako sjedaju za stol... Trener mora sve pratiti i kontrolirati, jer ima tu puno devijantnog ponašanja. Zato je moja filozofija da forsiramo naše igrače, potom one iz regije, pa tek onda tražimo dalje. I jako pažljivo biramo, jedna trula jabuka zatruje začas cijelu košaru...

Je li to razlog zbog kojeg ste se nekim novim igračima zahvalili nakon mjesec dana?

- Da, i smatram da je to ispravan put. Dovedemo igrača, testiramo ga na pripremama, ne samo tjelesne i igračke mogućnosti i karakteristike, nego i ponašanje, karakter. Ako vidimo da nije za nas, bolje da mu damo dvije plaće i raskinemo ugovor nego da se mučimo, trpimo ga cijelu sezonu i riskiramo da nam uništi kemiju unutar momčadi. Treba tu biti jako pažljiv, mene je legendarni Bogdan Tanjević savjetovao da prije angažmana igrača pričam s njihovim djevojkama i suprugama, da vidim što one kažu, kako razmišljaju... Zato u tri godine nismo tijekom sezone potjerali nijednog igrača.

Koliko dugo ćete odmarati, kažu oni koji vas bolje poznaju da je to maksimalno tjedan dana?

- Kako se uzme... Obično se odmah nakon sezone obitelj preseli u Sv. Filip i Jakov, tu imamo kuću, okupi se obitelj, prijatelji, ima tu i gostiona, plaža... Ali tu nam je i baza za dovođenje igrača, tu radim a pomaže mi cijela obitelj. Supruga Sandra i djeca, "googlaju", prate, gledaju... cijela obitelj je u pogonu. 

Je li supruga iz košarkaških voda?

- Supruga nema veze s košarkom, ali provodeći sve te puste godine sa mnom puno je naučila o košarci, ali i o psihologiji. Ona me najbolje poznaje, evo i sad dok razgovaramo kaže mi da puno pričam, da skratim... Zna me upozoriti da sam dekoncentriran ili odsutan... Ima dobro oko i ako skrenem negdje vrati me na tračnice. I ide na sve utakmice, sama vozi, ako treba ode i po igrače, poveze opremu, dresove...

Je li moguće da ste 365 dana u godini okupirani samo košarkom?

- Nisam 365, ali 360 jesam, ha, ha, ha... Malo na odmoru radim oko kuće, imamo dosta zemlje pa treba malo okopati, počupati travu, porediti masline... To je suprugina starina i ona to bolje zna pa mi daje upute, a ja pomalo radim i učim, to mi je terapija od nagomilanog stresa. Volim mir i prirodu, godišnje jednom ili dvaput odemo i u Kranjsku Goru gdje šetamo i odmaramo... Idu godine i sve više osjećam da mi treba odmor nakon sezone. I ovoga puta jedva sam izdržao jer sam mentalno umoran, bilo je utakmica u kojima sam se uhvatio da gledam, ali ništa ne vidim...

Zato imate dobre pomoćnike?

- Istina, Toni Dijan i Ivan Barančić su moja i Zadrova velika vrijednost. Toni radi sjajan skauting, zna prepoznati situacije i igrače, Bara je naš dobri duh, uvijek prvi na treningu, čovjek kojeg svi u klubu vole... Dobar smo tim, nešto oni nauče od mene, nešto ja od njih...

Kako biste saželi upravo završenu sezonu u nekoliko rečenica?

- U nekoliko rečenica teško, lakše u jednoj. Jako naporno, najteži naslov koji smo osvojili... Ako želite malo duže, od samog početka je bilo turbulentno jer smo ostali bez Božića, Lakića i Drežnjaka, koji su bili jako bitni za našu igru, bili su nositelji. Potom je bilo problema s mojim ugovorom i ugovorima stožera, želio sam da se produži na godinu duže, mislim da je to i red, i tu se izgubilo nešto vremena pa smo propustili dovesti neke igrače koje su angažirali konkurenti. Nije to bilo lako, bili su to mali ratovi koji su me jako trošili, a sezona nije ni započela. Nasreću, pogodili smo s novim igračima, Wahl je recimo rookie s Wisconsina, a teško je pogoditi rookieja koji tek izlazi i nema iskustva, nitko ga ne poznaje... To vam je kao "kinder jaje", nikad ne znate što je unutra...

Nastavio je...

- Srećom Žganec i Ramljak su imali ugovore i oko njih smo gradili, okupljali igrače s manjim ugovorima, i kad smo tijekom priprema vidjeli da to nije dobro, da nije kliknulo, doveli smo Mihailovića u zadnji čas. To je bio ključan potez, naročito nakon Gegića i problema s njegovim ozljedama, to nas je jako istrošilo... U prosincu je to izgledalo jako loše, beznadno, Žganec se ozlijedio, pa Ramljak isto ozljeda, bili smo uzdrmani ali nekako smo uspjeli sve to uspjeli preživjeti, zabilježiti relativno dobar rezultat, 14 pobjeda u ABA kao i lani. Istina, četiri su utakmice više, ali to su utakmice s Dubaijem i Spartakom koji imaju puno veći budžet.

Uvijek ste govorili idemo posjed po posjed, ne čak ni utakmicu po utakmicu, dan po dan... 

- Da, nismo puno gledali unaprijed, već dan po dan i to nas je spasilo. Umor nas je stizao, bilo je turbulencija i u samom klubu, nije bilo lako sve prebroditi, pa je uslijedilo ispadanje iz Kupa, ali kao što sam uvijek govorio igračima, mi u prvom redu moramo biti momčad, igrati kao momčad, a ne svaki za sebe. Svako mora dati doprinos...

Malo je poznato da ste i vi jedno vrijeme bili pod teškom virozom, da je nekoliko igrača uoči treće utakmice finala doigravanja bilo na hitnoj pomoći...?

- Mene je viroza doslovno satrala jedno dva-tri tjedna, baš me iscrpilo. Istina je i za finalnu seriju, Mazalinu je bilo najteže, morao je na infuziju, jedva je stajao na nogama. Nismo s tim izlazili u javnost, držali smo to za sebe...

Što možemo očekivati od sljedeće sezone?

- Vrijeme je za malo odmora, ali sad se donose važne odluke za klub. Ne samo oko igrača, nego i odluka igrati Europu ili ABA ligu. To su jako bitne strateške odluke koje mogu odrediti budućnost kluba, treba znati što hoćemo. Ovdje ljudi žele gledati derbije s posebnim nabojem protiv Partizana, Zvezde..., s druge strane se nudi novac za drugačiji put. Ja imam veliko iskustvo, mogao bih participirati u donošenju takvih odluka, ali..., za takve odluke treba velika odgovornost, mene bi bilo strah donijeti tako veliku odluku kao što je izlazak iz ABA lige bez ozbiljnog promišljanja i to bez obzira na to što sam donio bezbroj odluka na sportskom planu...

Ostajete bez Wahla, Mihailovića...

- Teško je iz godine u godinu gubiti važne igrače, ali to je i priznanje da smo im digli vrijednost, da idu u bolje lige, na puno bolje ugovore... Šteta što se to ne može materijalizirati, barem da to naplatimo ako ih već ne možemo zadržati i napraviti rezultat. 

Mnogi vam zamjeraju što ne dajete puno prilika mladim igračima...

- Manjak mladih igrača u hrvatskoj košarci jako me brine, ali to je do procesa. Sezona je tek završila, a nova će započeti brzo, lani smo startali 1. kolovoza. To je deset i pol mjeseci teških treninga, putovanja, pritiska, utakmica... I onda uzmite druge, manje klubove, kojima sezona počinje 1. rujna i završava 1. svibnja. Oni imaju četiri mjeseca pauze da se posvete igračima, individualnom radu, treninzima... I onda takvi igrači dođu na moj prvi trening i odmah se vidi da to nije to. Nije problem igra, ni minutaža, ni prilika mladima, treba napraviti kvalitetan trening, a ne tražiti minute, ne možeš na ispit bez da si se pripremio. Igrači, roditelji, zastupnici..., moraju biti svjesni da mi koji igramo ABA ligu imamo dvije utakmice tjedno, dodajte tome putovanja, regeneraciju i odmor..., prostora za treninge je jako malo. Jednostavno za to nema ni prostora ni vremena...

Nastavio je...

- Mi nemamo novca za kupiti vrhunskog igrača i zato moramo na treninzima podići razinu igrača i igre, da bi Zadar fizički dominirao. A da bi se to napravilo, moraš se odricati, moraš trenirati... Koliko je mladih igrača pobjeglo iz Zadra za boljom minutažom? Puno, i to nije dobro, ni za nas ni za njih. Ja im svima kažem: 'Prođite pripreme sa Zadrom, pa se onda otiđite pokazati negdje drugdje, skupljajte minutažu'. Mislim da smo svi najviše pali na odgojnoj komponenti, da ti momci nemaju blage veze što ih čeka u životu, ne samo u košarci, nego u životu, da jedino radom mogu doći do pravih vrijednosti.

Je li vam i dalje žao što niste nikad dobili priliku postati izbornik reprezentacije?

- Mučilo je mene to godinama, ta nepravda, trudio sam se i radio, ali bio sam ničiji. Moji Zadrani me nisu dijelom prihvaćali, Zagreb ima neku svoju priču i njih nije briga za Jusupa i Zadar, Split je u trećoj priči... Ja sam se sam borio i protiv svojih i protiv tuđih, i nije bilo lako. Krivo mi je što nisam dobio priliku voditi reprezentaciju, i mislim da je takva praksa jedan od razloga naših loših rezultata. Ako netko tko ima rezultat ne dobije priliku u seniorima, koliko toga ispod radara prolazi u nižim kategorijama... To nas je i dovelo tu gdje smo sada. Trebao sam dobiti priliku, sad sam to već malo i provario. Eto, u polufinalu doigravanja bila su tri izbornika i ja, i mi smo došli do naslova prvaka, možda je i to znak i potvrda da sam trebao dobiti priliku...

Nastavio je...

- Naravno, nitko ne zna što bi bilo kad bi bilo, možda bih bio zadnji, a možda bi uzeli i medalju. Što sam stariji to sam uvjereniji da bih napravio rezultat. A možda se nakon toliko godina posta i loših rezultata neki i toga plaše... Eto, mene se redovito preskače i u izborima za najboljeg trenera. Da ne bi bilo zabune ja sam dao svoj glas Milačiću, ali tri godine zaredom smo osvojili naslov prvaka... Zašto ni struka nije prihvatila Jusupa, ni starija, ni mlađa? Očito im nisam legao, ne žele čuti ono što govorim, a kod mene igra samo istina, a onaj tko govori istinu plaća skupu cijena. Kaže se da govori onaj tko nije dovoljno pametan da prešuti, ali kod mene to ne prolazi, kod mene je istina i interes košarke ispred svega. Zato mirno spavam, zato imam podršku ljudi na tribini... 

Kazali ste nakon finala da osim u Zadru najveću podršku dobivate iz Splita, iako se niste proslavili kad ste radili na Gripama?

- Nije tada bio problem u njima, oni su mene htjeli ostaviti ali ja sam bio isfrustriran. Došao sam nakon osvojene ABA lige, očekivao da ću dobiti neku reprezentaciju, pitao sam se je li došao red na mene... Kad uđeš u sezonu s takvom frustracijom onda to ne završi dobro. U svakom slučaju hvala splitskoj publici s kojom me veže poseban odnos, kao i sa splitskim novinarima, uvijek su bili korektni prema meni. Osjećam njihov respekt, kao što ga i ja njima dajem...