Ključna riječ je RAT. Ko malo bolje razmisli vidjet će da je to razlog. Ako pogledate malo bolje tamo negdje do 95., 96. (nogomet 98.) hrvatska je u momčadskim sportovima postizala velike rezultate, ali svi ti igrači bili su stvoreni u bivšoj Jugi (Rađa, Kukoč, Petrović, Bukić, Školeković, Šimenc, Čavar, Smajlagić, Boban,Šuker, Prosinečki...). Nakon toga nastaje jedna velika kriza u našem sportu. Jedno 4, 5 god gotovo da nismo imali neke uspje, sve do unazad jedno 3, 4 godine. A sada razmislite zašto? Što vi mislite koliko sportaša je stvoreno kod nas tamo negdje između 91. i 95. Samo rijetki. Ja se od uspješnijih košarkaša mogu sjetiti samo Mulamerovića i Rimca. Što mislite zašto. Samo zamislite koliko roditelja nije uopće puštalo svoju djecu da odlaze na trenige, pa onda koliko djece (i ja sam o tome razmišljao svakodnevno) razmišljalo o ratu, a ne o sportu, koliko se samo malih klubova u malim mjestima ugasilo (nažalost i u mojem, a što je tragičnije još nije proradio), a time se drastično smanjila baza, pa onda sigurno da je mnogo mladih umjesto na sportske terene otišlo na bojišta, po onda koliko trenera je bilo spremnih u takvim posvetiti se u potpunosti poslu (malo), koliko nam su lige od ono malo sportskih klubova koji su životarili bile slabe u kojima se nije moglo napredovat...Tako bih do sutra mogao nabrajat...Sada pogledajte da se polako vraćamo u svim sportovima. U rukometu smo ponovo velesila, u vaterpolu smo ponovo među najjačima, u nogometu rastemo kvalitetom, a eto konačno se može reći da se vraćamo i u košarci. Čak smo počeli napredovat i u odbojci sportu u kojem nikad nismo bili posebno dobri. Nažalost očito da je u košarci najduže potrajala kriza ponajviše zbog nesposobnosti naših "stručnjaka". Prvi malo kvalitetniji Giriček, Vujičić, Nicević...počeli su se stvarati tamo negdje 94., 95 kad se malo "vrjeme" stišalo, ali to još nije bilo to. Konačno su u to vrjeme nastali malo bolji stručnjaci poput Repeše i Spahije, sad se njima priključioi Anzulović, a barem po meni Kunce i Vlašić su dva trenera koji podosta obećavaju. Počeli su se pojavljivati mladi talenti koji bu u jedno dogledno vrijeme mogli postat klase poput Ukića i Tomasa. No on što je posljedica duže krize je veliki pad popularnost košarke, a automatska posljedica toga je ponovno smanjenje baze. Tako da se događa da u godištu 87. imamo jednog vanserijskog talenta Tomića, ali zbog smanjenja baze on nema baš puno kvalitetnih suigrača kakve su imali Planinić, Popović, Ukić, Tomas... što je uzrok slabijim rezultatima u mlađim kategorijama.. Isto kao Tomić (87.) u 88. god. jedini pravi talent očito je samo Ugrinoski, a u 89. očito je to Bogdanović, ali srećom izgleda da on ima malo solidniju generaciju tako da se možda za dve god. možemo nadat i eventualnom uspjehu. I mišljenja sam da je sada krajnje vrjeme da se napravi veći rezultat. Zašto? Zato što gledajući tri, četri godine u naprjed. Ukić i Tomas bi trebali biti prve vijoline repke, Gira i Vujo bi trebali tada biti pravi rutineri sa pregršt iskustva. Planinić, Popović, Kasun, Bagarić bi trebali biti u najboljim godinama, a Tomić, Bogdanović... bi trebali biti igrači koji dolaze. Nadam se da će uz njih baram još neko iskočiti i opravdati svoj potencijal poput Markote, Rudeža, Pašalića, Perića tako da bi reprezentaija dobila na širini. I kada bi to uspjeli pono vo bi se vratila poularnost košarci, dvorane bi bile pune gledatelja, ali i klinaca koji dolaze na trenige. Tako da bi se ponovo proširila baza i Hrvatska bi opet imala masu extra talentirane djece.