You tube, Facebook, Minecraft, samo neki od slatkiša koje privlače čitave naraštaje mladih i odvlače od boravka na zraku i tjelesne aktivnosti. Kao što netko reče, izašli bismo vani i kući se vraćali tza ručak/večeru, a majke bi zazivale imena djece...odgovor poput jeke "...još malo, još 5 minuta, još jednu partiju..."
Tko se još sjeća uzbuđenja od iščekivanja tvog reda na basketu. Moliš Boga da oni lošiji što prije izgube da možeš opet na beton. A tek školska prvenstva ili vječni rivalitet protiv paralelnog razreda iz iste smjene, čisti "el clasico". Tko je dobio, natrljavao je nos čitav tjedan do idućeg sata tjelesnog.
Bilo je tu i "nečasnih" transfera, pa se sjećam (mala digresija) da su za moj razred u drugom srednje na školskom prvenstvu u rukometu igrali neki iz drugih (bilo je tu i tadašnji vaterpolskih reperezentativaca) razreda, da ne govorim iz 4.-tih razreda (ogromna razlika u toj dobi), pa neki sumještani glavnih igrača iz razreda koji uopće( više) nisu išli u školu.

Ne znam kako su ih uopće mogli "registrirati" za naš razred, ali i to je valjda bila draž toga doba. Čista pišancija, na kraju izgubili u finalu od jednog 4. tog razreda koji su na igralištu izgledali baš onako opako, većina su bili neki sportaši. To se danima prepirčavalo, za to se živjelo, a danas je sve vijest od pet minuta.
