ja sam u srednjoj sa 192cm bio 6.po visini od nas cini mi se 16 muskih (ili bolje rečeno 5 nas je bilo skoro iste visine)
svi smo tu bili na 1-2cm razlike(nemogu se sad tocno sjetit tko je bio mrvicu nizi a tko mrvicu vislji) ...jedino jedan bio 195...

Istina je to da je nedostajalo visine. Mene su u klubu ono gurali pod koš samo zbog 1.90 kusur, a ja obožavao igrat licem prema košu, daj mi tricu ili ulaz.

Ali pošto su me gurali onda sam si isprofilirao i leđnu tehniku tako da sam na kraju imao, stvarno dobar horog. Lijevi - desni kako hoćeš i sky hook - bez beda. haha

Obožavao igrat obranu pa sam na kraju radio sve po malo - bio sam nekakav glue guy. Bio sam onako Šarićevski. Ne neki poseban odraz, ali sam se jebeno borio za svaku loptu, stavljao glavu tamo gdje drugi neće noge ili jaja - zavisi od situacije. 

Poslije sam se dosta selio, a rekreativno mi je i prije bilo dopizdilo igrat s veteranima jer su to uglavnom ljudi koji gaje nekakve frustracije (eh, da mi nije otišlo koljeno - spika) i igraju ono s jebenom mržnjom. Ja uživam u košarci - ono kažem protivniku ''bravo, svaka čast'' kad odigraju nešto što izgleda fantastično. Ne znači da sam mekši prema njima, ali ne - ovi to briju kao da je rat i protivnik najgori neprijatelj. Znači 90% ispucavanje frustracija, ljubav prema igri 10%.

Tako da na kraju odem sam na koš ili igram ponekad s mlađima koji su nabrijani, ali još uvijek vidiš tu ljubav prema igri, dobrom dodavanju. Dobiješ koš, ideš na sljedeću akciju, a ne pola sata pičkaranja (tako izgubiš svaku volju). Ono došao sam igrat košarku i dobro se provest - a ne dobit ulaznice u prvom redu za izvedbu tvoje jebene životne drame! Plus s mlađima pustim njih da trče, a ja samo dijelim asistencije 

Tako da da - i ja sam malo frustriran hehe - što ne mogu nać neku normalnu ekipu za basket. Ali sve je dobro, dokle god čujem šuškanje mrežice to me opusti. Pucački trening sam k'o duh a veliki osmijeh zalijepljen na faci - k'o neki luđak. 

kad si već spomenuo izbacivanje frustracija, dovoljno je na haklu, jedan takav i odmah se svi međusobno zakrve.

Inaće sam 191. To sam dostigao s 15 i odonda ni mm. Zato su me gurali na centra. Kasnije me većina prešišala, a ja ostao s leđnom tehnikom, a neznadoh voditi loptu.

ja ne znam kako bi sebe opisao
kao klinjo brzo sam rastao,ali ostajao dosta mrsav..pa nisma bas bio za igru pod kosem...pa su me bacali na krilo
kad sam malo ojacao,e onda su me svi poceli bacat pod kos...iako sam kosarkaski nizak rastom (192cm) bio sam izuzetno brz,okretan i skočan...čak mislim da je tu više imalo utjecaja osjećaj za skok i snalaženje kod hvatanja lopte,i samo zagrađivanje nego što je to sad nekakva mega skočnost...tad sam imao 192cm i 103kg..ali bas cistih misica...
pa sam većinom igrao ili C ili PF...ali često je to znalo bit i da uzmem loptu,pa driblam,idem i na ulaze,šutiram trice..itd...više sam bio nekakav univerzalac koji se uvijek zaletao svom silinom da uhvati svaki skok,bilo obrani ili napadu...mislim da mi nije bilo većeg užitka u košarci od hvatanja skokova ...doslovno bi ginio za svaki skok...
neka mjesavina Kukoca,Odoma,Gerald Wallaca,Ben Wallaca i Ray Allena
tako je to bilo negdje do 29-30godine...onda već polako počeli i klasični problemi koji dolaze s godinama,a kod mene pogotovo jer sam imao nebrojeno ozljeda skočnih zglobova i koljena...a i počeli bolovi u leđima čim se ohladim..
a i preselio u austriju gdje sam prvi put počeo non stop igrat s crncima i to u naponu snage...i to stvarno vrlo vrlo dobrima...tako da sam definitivno promjenio stil igre...ponajvise napadacke...
borba pod kosem mi nije problem,i dalje sam tu cvrst i jak,iako noge vise neslusaju bas ono sto glava kaze,i nekad malo znam kasnit u reakciji ili jednostavno nekad zakazem...htio bi i onda umjesto da ispratim nogama,ispratim pogledom (al dobro ajd to se rijetko događa)
problem mi je napadacka igra u postu,ako se ledjnom tehnikom rijesim igraca fintom ok onda...ali ako ovaj nepadne na to pa jos ako me udvoje i upadnem u neku guzvu,znaju me sljepit bananom i to malo zescom..jer jbg,kud su vislji od mene...tud jos i mladji,brzi,i ruke kao hobotnice...tako da mi napadacka igra vise nekako izgleda ovako...svaki napad probat istrcat kontru ((kondicija i brzina su mi uvijek bila nevjerojatna prednost)..pa i dan danas bez problema odradim 2 utakmice po 48min..jednu za drugom...) ako se odustane od kontre,onda vecinom idem radit screen i to visestruko..dok se nekom neotvori pozicija za sut ili ulaz...(imam odlicne sutere u ekipi,pa nekad i jedan blok zna bit dovoljan da samo trpaju trice)...pa onda si i ja otvaram poziciju i sutiram trice...jer tu stvarno imam odlican sut...
dok recimo mid range mi nikad bas nije isao nesto posebno,vjerojatno zato jer ga ama bas nikad ni nekoristim..osim ako bas moram...
meni je u glavi uvijek to,ako nemogu tricu...onda radije ode na ulaz ili probat nesto ledjnom tehnikom iz posta...
sto mi je vjerojatno i greska jer ga ne koristim jer slobodnjake i na tekmama i na treningu itd itd...vrtim na nekih 82-87%...
i jedno 5-6 godina sam igrao tako da sam sutirao samo na osjecaj,jer nisam htio nosit lece...imao neku fobiju od leca,misleci da ce me to zuljat u oku ...tako da sam minimalno 5-6 godina sutirao na osjecaj...
nije bas dobar osjecaj kad stanes na slobodnjak ili tricu,pa gledas u obruc a sve mutno......tek prije 3 god sam poceo nosit lece i preporodio se...
nije meni dioptrija neka velika...1.25 i 1.50...ali kad se igra u dvorani pod umjetnim svjetlom i jos kako je staklena tabla prozirna,bome je jebeno tesko za vidjet...
dok recimo vani na betonu kad se igra po suncanom danu nema nikakvih problema...
e da jos jedna stvar...kad sam preselio iz hrv u aut,mislio sam da sam stvarno dobar s loptom..i dobar dribler i ball handling i sve...bome jbt vamo sam prvih mjesec dana ili malo vise izgledao kao hezonja u orlandu...kud mi ovi krakonje poceli krast lopte prililkom vođenja (jbg nisam navikao na tako duge ruke i da mi iz nekih situacija tako netko moze ukrast loptu) pa onda iz te opreznosti da mi neukradu loptu,znao se nekad i spetljat itd itd...al dobro,nakon 2 mjeseca kad sam vidio kako i sta,dovelo se to u red..samo jbg sad dosta manje driblam nego prije...i vise nekako na sigurnije igram

e da,basket nisam igrao otkako sma odselio iz hrv...hvala bogu vamo svi igraju kosarku :)
gdje god da igramo uvijek se igra 5 na 5 na 2 kosa...

Nagy, svaka čast, i do 4 puta tjedna, i još pola od toga sa mlađom ekipom.

Ja košarku igram upravo zbog kondicije, jer mi je bezveze trčati onako klasično, a kao endomorf trebam dosta kardia, pa mi hakl dođe kao HIIT trening.

Prva druženja s košarkom su mi bila u osnovnoj. Bio sam 2.najmanji u razredu, i najmršaviji. Nikad nisam trenirao košarku jer su u Splita primali samo klince s natprosječnom visinom, tako se bar pričalo. Sjećam se da je jedan iz razreda trenirao nešto košarku, a danas sam ja viši od njega. A jedan mi je prijatelj isto, sjećam se, trenirao a ja sam danas za glavu viši od njega.

Kako god, jedan rođak malo čvršći od mene, ali slične visine je trenirao u Splita valjda s Vučicom, ili mu je Vučica bio trener ili nešto. Taj je rođak bio onako Jordanovski tip. Mrzio je gubit više od svega na svijetu. Ja sam više bio onako pusti me stat. Zajedno smo bili izvrstan tandem na basketu. Onako mali i žgoljavi dobijali smo svakoga na školskome. On je igrao ispod koša i bio je nezaustavljiv. To je bilo čudo kako je on napadao koš. Ja sam tu uvijek bio druga violina, spreman se uključiti kad god mu zatreba. I gasiti ga kad se previše užari. On, pošto je volio dobijati više od svega, uvijek je znao kad je pretjerao pa je uvijek meni dodavao kad bi osjetio da ne može. Ja sebe nisam nikad forsirao pa sam mu uvijek dodavao jer mi je asistencija uvijek bila draža od koša. Kukočevski, a da to tada nisam ni čuo (ali sam znao), asistencija uvijek usreći dvojicu, a koš samo jednoga. :-)

A sjećam se, jednom sam izgubio od dva skroz loša košarkaša, samo zato jer su se dodavali tako brzo da više nisam znao gdje je lopta a igrali smo basket 2 na 2. :-) Tad sam se, ustvari, zaljubio i zavolio igru. I nikad nisam ni htio igrat ništa nego samo brzo.

Onda sam otišao u ZG na godinu dana i igrao s purgerima 2 puta tjedno. To je bila dobra zafrkancija i gušt, mada nitko od nas nije bio neki igrač. Ti purgeri su bili drugi svijet za ove moje doli jer je bilo bitno samo zabaviti se. I tu je moja "brza" košarka prolazila. Jednom su došli neki što su igrali za fakultet pa zaigrali s nama, a jedan se moj Splićanin tako izderava na mene da sam ja nakon pola partije bio zrel za potuć se. On sve sere li ga sere svojin suigračima, a zapravo nam uopće ne da loptu, dok ono šta nam je prigovarao mi objektivno nismo mogli napravit. Nisam se potuka, mada sam već u toj dobi bio 190, ali više nikad nisam zaigra s takvima.

Uopće, kad sam se vratio u Split, nikad više nisam zaigrao s nekim tko je tako dobro razumio mene kao taj moj rođak, već su mi svi "suigrači" bili kao taj. Misli da zna, a ne zna. A gdje god bi u ZG bio došao na hakl svugdje bi našao dobru ekipu bez tih preseratora. A u Splitu svak misli kako je on najpametniji. Nije to samo košarka, svugdje su, u svim sportovima. Nije mi čudno zašto splitski klubovi godinama ne mogu složit EKIPU. Ono da je dobra kemija i to. Mentalitet.

A kao igrač, nikad ništa posebno, osim dodavanja, jer sam kao mali bio mršav i uvijek sam se morao brzo rješavati lopte. To je od mene učinilo dobrog dodavača, uvijek sam morao razmišljat korak unaprijed i zato sam dobar playmaker u svim sportovima. Samo, neki to prepoznaju pa od sebe i njih radim bolje igrače, a neki ne pa to ne liči na ništa.

Zahvaljujuć vaterpolu (i plivanju) razvio sam malo bolje tijelo pa sam sad i čvršći. E sad, da sam malo mlađi, s ovakvim znanjem bio bi... Profi.

Isprike na malo dužoj priči...

Hahaha, kod mene skoro sve isto kao kod Dropa što se tiče pogleda na košarku ( osim visine ).

Nadimak Larry nisam dobio zato što sam visok i plav, nego zato što obožavam šutirati i jako puno radim na tome ( vjerojatno i previše ), plus, ne guštam baš previše i driblanju radi samog driblanja, a i lijeva ruka mi nije nešto prepouzdana.

Amare me zovu zato što igram sa naočalama (nešto kao George Mikan) jer imam malo žešću dioptriju - kratkovidan, a volim gađati trice.

Inače, uopće nisam košarkaški građen, imam visinu kao Damon Stoudamire, odraz kao Z-Bo, raspon ruku kao Kevin Willis, šake kao Kwame Brown i čvrstinu kao Pau Gasol, 1 na 1 ne mogu proći ni stolicu ( ok, malo pretjerujem haha )

S obzirom na sve navedeno, morao sam naučiti sve moguće trikove i poteze da nađem neku taktičku prednost, tako da sam čudo prirode, ne bi ni upola toliko znao o košarci koliko danas znam i mislim da bi i najveće drvo mogao pretvoriti u korisnog igrača.

Da navedem i neke pozitivne strane, asistiram kao Nash ( ono što su kolegi skokovi, to su meni asistencije ), idem na skok kao Kidd, u obrani sam ,,agresivan'' kao Payton ( ali bez trash-talka ), krećem se bez lopte kao Rip Hamilton, igram leđima, licem prema košu, koristim floatere, tablu, up and under, sky-hook ( to obožavam ) s obije ruke, ma sve.

Tako da ovdje imamo pobjedu srca nad razumom, želje nad talentom.

Probao sam i nešto drugih sportova, ali jednostavno nije to bilo to. Nema onog gušta.

Sad me Bogomdani sjetio na jednu na situaciju sa hakla u kvartu.

Dođe lopta do mene i ja sad, s obzirom na moje ugračke mane očekujem da da će mi viši igrač napraviti blok, pa da ja njega proigram u p&r akciji.

Ovi moji, ne da nitko ne dođe u blok, nego svi ,,pobjegnu'' na tricu da ja igram 1 na 1 sa protivničkim igračem.

Toliko o kretanju bez lopte.

I onda ja na kraju postavljam blokove i napadam obruč sa svojih 177 cm zato jer svi žele glumiti Sheeda i šutirati izvana.

I kažem, ne bi bio problem da je majka priroda bila velikodušnija. Ali nije, što da radim haha