Prva druženja s košarkom su mi bila u osnovnoj. Bio sam 2.najmanji u razredu, i najmršaviji. Nikad nisam trenirao košarku jer su u Splita primali samo klince s natprosječnom visinom, tako se bar pričalo. Sjećam se da je jedan iz razreda trenirao nešto košarku, a danas sam ja viši od njega. A jedan mi je prijatelj isto, sjećam se, trenirao a ja sam danas za glavu viši od njega.

Kako god, jedan rođak malo čvršći od mene, ali slične visine je trenirao u Splita valjda s Vučicom, ili mu je Vučica bio trener ili nešto. Taj je rođak bio onako Jordanovski tip. Mrzio je gubit više od svega na svijetu. Ja sam više bio onako pusti me stat. Zajedno smo bili izvrstan tandem na basketu. Onako mali i žgoljavi dobijali smo svakoga na školskome. On je igrao ispod koša i bio je nezaustavljiv. To je bilo čudo kako je on napadao koš. Ja sam tu uvijek bio druga violina, spreman se uključiti kad god mu zatreba. I gasiti ga kad se previše užari. On, pošto je volio dobijati više od svega, uvijek je znao kad je pretjerao pa je uvijek meni dodavao kad bi osjetio da ne može. Ja sebe nisam nikad forsirao pa sam mu uvijek dodavao jer mi je asistencija uvijek bila draža od koša. Kukočevski, a da to tada nisam ni čuo (ali sam znao), asistencija uvijek usreći dvojicu, a koš samo jednoga. :-)

A sjećam se, jednom sam izgubio od dva skroz loša košarkaša, samo zato jer su se dodavali tako brzo da više nisam znao gdje je lopta a igrali smo basket 2 na 2. :-) Tad sam se, ustvari, zaljubio i zavolio igru. I nikad nisam ni htio igrat ništa nego samo brzo.

Onda sam otišao u ZG na godinu dana i igrao s purgerima 2 puta tjedno. To je bila dobra zafrkancija i gušt, mada nitko od nas nije bio neki igrač. Ti purgeri su bili drugi svijet za ove moje doli jer je bilo bitno samo zabaviti se. I tu je moja "brza" košarka prolazila. Jednom su došli neki što su igrali za fakultet pa zaigrali s nama, a jedan se moj Splićanin tako izderava na mene da sam ja nakon pola partije bio zrel za potuć se. On sve sere li ga sere svojin suigračima, a zapravo nam uopće ne da loptu, dok ono šta nam je prigovarao mi objektivno nismo mogli napravit. Nisam se potuka, mada sam već u toj dobi bio 190, ali više nikad nisam zaigra s takvima.

Uopće, kad sam se vratio u Split, nikad više nisam zaigrao s nekim tko je tako dobro razumio mene kao taj moj rođak, već su mi svi "suigrači" bili kao taj. Misli da zna, a ne zna. A gdje god bi u ZG bio došao na hakl svugdje bi našao dobru ekipu bez tih preseratora. A u Splitu svak misli kako je on najpametniji. Nije to samo košarka, svugdje su, u svim sportovima. Nije mi čudno zašto splitski klubovi godinama ne mogu složit EKIPU. Ono da je dobra kemija i to. Mentalitet.

A kao igrač, nikad ništa posebno, osim dodavanja, jer sam kao mali bio mršav i uvijek sam se morao brzo rješavati lopte. To je od mene učinilo dobrog dodavača, uvijek sam morao razmišljat korak unaprijed i zato sam dobar playmaker u svim sportovima. Samo, neki to prepoznaju pa od sebe i njih radim bolje igrače, a neki ne pa to ne liči na ništa.

Zahvaljujuć vaterpolu (i plivanju) razvio sam malo bolje tijelo pa sam sad i čvršći. E sad, da sam malo mlađi, s ovakvim znanjem bio bi... Profi.

Isprike na malo dužoj priči...

Hahaha, kod mene skoro sve isto kao kod Dropa što se tiče pogleda na košarku ( osim visine ).

Nadimak Larry nisam dobio zato što sam visok i plav, nego zato što obožavam šutirati i jako puno radim na tome ( vjerojatno i previše ), plus, ne guštam baš previše i driblanju radi samog driblanja, a i lijeva ruka mi nije nešto prepouzdana.

Amare me zovu zato što igram sa naočalama (nešto kao George Mikan) jer imam malo žešću dioptriju - kratkovidan, a volim gađati trice.

Inače, uopće nisam košarkaški građen, imam visinu kao Damon Stoudamire, odraz kao Z-Bo, raspon ruku kao Kevin Willis, šake kao Kwame Brown i čvrstinu kao Pau Gasol, 1 na 1 ne mogu proći ni stolicu ( ok, malo pretjerujem haha )

S obzirom na sve navedeno, morao sam naučiti sve moguće trikove i poteze da nađem neku taktičku prednost, tako da sam čudo prirode, ne bi ni upola toliko znao o košarci koliko danas znam i mislim da bi i najveće drvo mogao pretvoriti u korisnog igrača.

Da navedem i neke pozitivne strane, asistiram kao Nash ( ono što su kolegi skokovi, to su meni asistencije ), idem na skok kao Kidd, u obrani sam ,,agresivan'' kao Payton ( ali bez trash-talka ), krećem se bez lopte kao Rip Hamilton, igram leđima, licem prema košu, koristim floatere, tablu, up and under, sky-hook ( to obožavam ) s obije ruke, ma sve.

Tako da ovdje imamo pobjedu srca nad razumom, želje nad talentom.

Probao sam i nešto drugih sportova, ali jednostavno nije to bilo to. Nema onog gušta.

Sad me Bogomdani sjetio na jednu na situaciju sa hakla u kvartu.

Dođe lopta do mene i ja sad, s obzirom na moje ugračke mane očekujem da da će mi viši igrač napraviti blok, pa da ja njega proigram u p&r akciji.

Ovi moji, ne da nitko ne dođe u blok, nego svi ,,pobjegnu'' na tricu da ja igram 1 na 1 sa protivničkim igračem.

Toliko o kretanju bez lopte.

I onda ja na kraju postavljam blokove i napadam obruč sa svojih 177 cm zato jer svi žele glumiti Sheeda i šutirati izvana.

I kažem, ne bi bio problem da je majka priroda bila velikodušnija. Ali nije, što da radim haha

Dupli

Mene kao malog je uvijek inspiriralo onih NBA 10 najboljih akcija tjedna. Tu sam uvijek vidio kakvo novo dodavanje, Kukoč je ima svojih poteza, a najveća mi je šema bila dodat iza leđa ili iza leđa priko glave i priko protivnika mome suigraču koji traži loptu ispod koša.

Dok ovi što me čuva shvati gdje je lopta ja već položio...

Ili kad zabijemo koš, odmah se meni izvede lopta i ja je odmah bacam na alley oop (samo što nitko nije mogao zakucat) ovome što mi je izveo... E koliko smo tako jeftinih koševa dali, a nije nam se moga zvat reket jer sam bio izvan reketa, a moj pas je bio 2.dodavanje...

Pa ja ispod koša, čuva me neka mrcina glavu veća od mene. Primim pas, stavim loptu među koljena pa mahnem rukama kao da dodajem. Ovi gleda šta je bilo a uzmem loptu i položim hahaha

Kada već pričamo o kreativnim dodavanjima, jedno od najboljih mi je ono između Birda i visoki igrača Kelta - od ploče. Na prvu izgleda kao da je igrač promašio cijeli koš, a lopta zapravo pada točno u ruke tvom igraču.

Super korisno ako imaš dobrog igrača pod košem koji je već ubacio par komada, pa ga obrana odluči ,,frontati'' odnosno oduzeti dodavanje izvana, a ako dobro izvedeš takvo dodavanje tvoj igrač ima prednju poziciju i najčešće ili koš ili bacanja ili oboje. ;)