danas je 8. Mart, Dan žena,
nije ožujak nego Mart, 8. ožujak među današnjim Hrvatima ništa ne znači ali u svijetu 8. Mart itekako je bitan.
Svjedokom sam kako je taj datum slavljen i poštovan gdje god sam se našao, od firme do obitelji. Kolegice sa posla tretirane su kao neke carice, bez preterivanja. Majke kao neka božanstva. Svakakvi smo bili mi muškarci ali tog datuma sve one su bile naše carice. Bio je to dan kada se i najveća bitanga nije usudio biti zajedljiv ili nešto gore. Trebalo je vidjeti te žene, onako uređene, kada bi se oko podneva uputile svojim obiteljima, sa svim onim buketima. Sve su znale, koja je nosila više cvijeća to je bila poštovanija u svom okruženju. Koliko je bilo ponosa u njihovom držanju i izrazu lica. Bile su to naše kraljice supruge, majke i kolegice.
A što su tek stvorile te žene, ne samo djecu nego i firme. Današnja košarkaška sječanja nezamisliva su bez njihovih ruku. Pet europskih prvaka u košarci one su stvorile, njihove firme su bile Jugoplastika, Voće, Kraš, Badel kao i mnoge druge danas izbrisane, ne slučajno. Sve same žene. Čudo od žena !
Kćerke i unuke tih žena tri desetljeća kasnije su krenule dugim putem i to toliko ružnim da ovim putem ne želim ništa reći u spomen na gore navede žene.
Poštovanje prema mojim bakama, majkom i suprugom je enormno, toliko enormno da je danas neumjesno i nerazumljivo ali istinito.
Ženama iz starih vremena i onim mlađim svjesnim želim najsretniji dan u godini. Zaslužile su. Ostalim ženama želim buđenje i ponovo osvajanje onoga što su nekad osvojile njihove majke i bake. Dug će im biti put, lako se izgubi a teško se ponovo osvoji.
I danas volim pridržati vrata, ako me žena pogleda i zahvali ja sa najsretniji muškarac tog dana. Malo treba, trenutak pažnje i uvažavanja. Ništa više. I one će biti drugačije, provjereno.
[uredio Baton - 08. ožujka 2020. u 11:00]
