Junak utakmice Petar Popović u nezaustavljivom prodoru prema Ciboninom košu.
Zadar je u play-off ušao s druge pozicije, najprije je izbacio Bosnu, a potom i jaku Jugoplastiku. U završnici u Zagrebu, u velikoj utakmici, s velikim srcem, snagom i znanjem, ekipi Zadra je pošlo za rukom ono što nisu mogli Simac, Real i Žalgiris. Zadar je, nakon dva produžetka, savladao Cibonu sa 111:110. Vrijedi znati podatak da Cibona, tadašnji dvostruki prvak Europe, na svom terenu, do tada, nije izgubila od 16. ožujka 1983., znači nevjerojatnih 1.137 dana. Pobjeda je zbog toga bila slađa, fešta je mogla početi.
Junak utakmice je bio Petar Popović koji je za 30 minuta igre ubacio 35 koševa.
Igrali su: Darko Pahlić, Drago Čiklić, Petar Popović, Milan Mlađen, Ante Matulović, Draženko Blažević, Stojko Vranković, Veljko Petranović, Ivica Obad, Boris Hrabrov, Arijan Komazec i Stipe Šarlija. Trener: Vladimir Đurović, pomoćni trener: Branko Šuljak.
Predsjednik: Branko Periša, tajnik: Božo Miličević.

Izvadak komentara Milana Komazeca (Slobodna Dalmacija, 28. travnja 1986.): ”Od tada do kraja utakmica je dobila drugačiji tok. Situacija se potpuno mijenjala u korist ‘Zadra’. Ne samo da su Zadrani uspjeli anulirati prednost ‘Cibone’, nego su došli u situaciju da se u regularnom toku domognu naslova prvaka najboljih. Tri sekunde dijelile su ih od velike radosti, ali je Petranovićeva lopta ‘prešla’ iznad obruča, dok je Nakić nije ‘skinio’ i produžio neizvjesnost.
Da u trenucima odluke popuštaju živci i najhrabrijima, dokazuje slučaj Dražena Petrovića koji je nakon dvije i pol minute igre u prvom produžetku počinio petu ličnu grešku i ostavio svoje suigrače na cjedilu; njegovu ulogu trebao je preuzeti netko drugi. Pokušao je Čutura, ali ruke Cvjetićanina, Nakića i ostalih nisu bile više sigurne. Psihološka sigurnost polako je prelazila na stranu ‘Zadra’ koji je u trenucima odluke imao svoga ‘džokera’ Petra Popovića.
Popović je preuzeo odluku u svoje ruke i ‘tricama’ minirao protivnika koji je još uvijek vjerovao da je vlasnik najdražeg trofeja u našoj košarci. Igrali su i ostali igrači ‘Zadra’ odlično. Vranković je manirama iskusnog centra ‘zakucavao’ lopte i skidao protivničke sa svoga obruča, a Petranović u ulozi vođe i kapetana trošio posljednje atome snage.
U posljednjem pokušaju ‘Cibone’ da eventualnom ‘tricom’ izbori i treći produžetak, Zadrani su znali odigrati obranu koja im je donijela šesti naslov prvaka Jugoslavije. Prepustili su Vukičeviću da postigne koš i počne veliko slavlje.”

Izvadak komentara Milana Komazeca (Slobodna Dalmacija, 28. travnja 1986.): ”Na ovu titulu koja je, mora se priznati, stigla iznenada, u Jazinama su čekali punih jedanaest godina. Poslije generacije u kojoj su nastupali Đerđa i Ćosić, još se jedna momčad zadarskih košarkaša okitila naslovom najboljih u Jugoslaviji. Zadrani zaslužuju čestitke, pogotovo i zato što su odlučujuću pobjedu krunisali sjajnom igrom na terenu protivnika i što su prema svim prognozama bili ‘otpisani’ prije ‘majstorice’ u kojoj su zaigrali maestralno. Dogodilo se ono što je u drugim zemljama gotovo nemoguće. Prvak Evrope nije postao prvak svoje zemlje! To je samo dokaz da pesimistička gledanja na budućnost jugoslavenske košarke nemaju osnove. Jednoj mladoj generaciji iz Jazina, uspjelo je ono što nije čitavoj Evropi: ako to nekoga treba radovati to je nesumnjivo savezni selektor Krešimir Ćosić. Igrač koji je u dresu ‘Zadra’ osvajao šampionske titule, a u dresu ‘Cibone’ trasirao uspjehe zagrebačkog kluba, što se tako često i tako nepravedno u Zagrebu zaboravlja…”

Veljko Petranović, kapetan ekipe Zadra prima zasluženo osvojen pehar košarkaškog prvaka Jugoslavije za 1986. godinu.
Neven Bertičević o osvajanju naslova prvaka piše (Sportske novosti, 28. travnja 1986.): “Sekunde su umirale, lagano, lagano. Zadrani su se razmakli, Nakićeva trica nije pogodila cilj, dva poena Vukičevića, ništa, baš ništa nisu mogla izmijeniti. Tvrdi zvuk sirene. Nakon 50 minuta drame, uspona do zvijezda, ponora do dna, 50 minuta najbolje ligaške predstave u posljednjih deset godina, a možda i više – sat je nepovratno stao. Na strani Cibone 110, na strani Zadra 111!
Kapetan Zadrana Veljko Petranović se zaletio od centra. Jurio je, a nitko, baš nitko ga nije mogao, ni pokušao stići. Skočio je na stol gdje su sjedili novinari, i doslovce izvukao Josipa Đerđu, podigao, kao da diže dijete. Zagrljaj, suze, ruke u zraku, visoko, visoko…
Zadar je prvak Jugoslavije. Zadar je najbolji. Nakon 11 godina, nakon Đerđe, nakon Ćosića, nakon 11 godina uspona i padova, nakon 11 godina želja, nada, iščekivanja. Kalelarga slavi, slavi šesti uzlet do zvijezda, šesti i svakako najdraži. Jer te večeri, nitko baš nitko do tih deset momaka i njihovog trenera Vlade Đurovića nije vjerovao da će se dogoditi ono što se dogodilo.
Ljudi, da li se ovo stvarno dogodilo ili ja to možda sanjam…
Dolje, u hodniku ispod dvorane sve se treslo od uzvika Zadrana, a Ivan Obad je čvrsto, čvrsto stiskao medalju, još uvijek ne vjerujući da je to zlato realnost. U svlačionici, prepunoj oduševljenja, ludovanja i zagrljaja netko dobaci:
Zadrani ovo neće vjerovati, neće vjerovati sve dok ne pročitaju u novinama..."

Izvadak komentara Nevena Bertičevića (Sportske novosti, 28. travnja 1986.): ”Bila je to majstorica snova, bila je to majstorica svih majstorica Zadrana, bila je to utakmica s dva produžetka, utakmica koju nitko (od onih što su je vidjeli) nikada neće zaboraviti. Bila je to utakmica - jednom u sto godina. I Zadrani su baš te subotnje večeri dokazali da imaju srce, hrabrost, znanje, samopouzdanje, smirenost. Da imaju ono što prvak Jugoslavije - mora imati. Imali su sve – baš sve.
Da, imali smo i sreće.
Trener Vlado Đurović čvrsto je prigrabio tu zlatnu medalju.
Još uvijek nisam siguran da je moja. Imao sam je jednom u Šibeniku, pa su mi je uzeli, ovo valjda neće.
A onda je opet ponovio ono o sreći, ali ne, nije to bila samo sreća. Nipošto samo sreća.
Znate što, da se igralo prije mjesec dana Cibona bi sigurno dobila. Znao sam da ćemo odigrati dobru obranu, ali nisam vjerovao da možemo tako hrabro, tako dobro igrati napad. Sada mi je žao što nisam dopustio Popoviću da gađa jedan na jedan, 20 sekundi prije kraja, kod 85:85. Igrači su me nagovarali da uzmemo loptu sa strane. Ranije bi dobili , ali zar je sada to uopće važno…
Bio je to triler u režiji najboljih majstora. Triler u tri čina. Triler koji samo košarka, isključivo košarka može režirati. Koliko bi samo prostora i papira uzelo da sve, baš sve opišemo…
Poluvrijeme, Cibona ima pet razlike, a Zadar je igrom zavrijedio bolji, bolji rezultat. I opet neizbježni ‘Pino’ Đerđa: - Da je Vranković imao više lopti drugačije bi to bilo, drugačije.
Zadrani kao da su ga čuli. U drugom poluvremenu, u produžetku. I tamo gdje su sve evropske momčadi pale, Zadar nije. Jer, još nije viđeno barem ne u Domu sportova, da se jedna momčad vrati, nakon što Dražen Petrović za 11 minuta, početkom nastavka, gađa 8-9, od toga pogodi svih šest trica i promaši samo, ili tek jednu dvicu. A Zadrani koji su u 31. minuti zaostajali 11 poena (71:60) ne samo da su se vratili, Zadrani su dobili. I ako je nešto ključ pobjede momaka iz Jazina, onda je to ključ. Ne samo da nisu posustali, da nisu izgubili volju i želju, već su samo tri minute nakon toga bili – blizu poravnanju.
Priznanja i čestitke, sa svih strana. Na pravo mjesto. Zadarsko srce je bilo veliko, preveliko, ovo je bila njihova večer i samo njihova. Sve bi učinili i sve su učinili. Petranović se bacao preko zapisničkog stola, nije bilo lopte za koju su priznali da je izgubljena.
I tako, samo tako su mogli do trijumfa, velikog, sigurno najvećeg trijumfa u povijesti kluba.
Imali su snage da uhvate zaostatak od 11 poena, čak i kada su promašili neke zicere, dok su bili blizu poravnanju, imao je Petar Popović snage da ubaci 35 poena nakon što je u prvih 20 minuta upisao nulu.
Imali su snage igrati, kada su promašili prvu meč-loptu, Petranović dvije sekunde prije kraja (85:85). Imali su snage izdržati pritisak i novo vodstvo Cibone (89:85) I kada su Zagrebčani promašili (Cvjetićanin) meč-loptu u prvom produžetku. Imali su snage i znanja, Popović prije svih, dominirati u drugom, uhvatiti tih dragocjenih četiri poena, četiri poena za veliki, neponovljiv trijumf.
Zašto je Cibona izgubila? Možda zbog glupog i toliko nepotrebnog udaranja laktom (Arapović-Pahlić) za što je zasluženo isključen.
Možda zbog umora. Možda zbog jurcanja, kada je razlika bila tu. Možda zbog kalkuliranja i ‘ozljede’ Dražena Petrovića u drugoj utakmici. Možda i zbog toga kako reče komentator ljubljanske televizije Miha Žibrat – Cibona se igrala vatrom.
Možda, možda zbog svega pomalo. Možda i zbog toga, jer su već nakon prve utakmice najavili proslavu u trećoj, pred svojim gledaocima. Možda i jer su gađali trice 13:29, a Zadrani 10:15. Možda…”

Izvadak komentara Nevena Bertičevića (Sportske novosti, 28. travnja 1986.): ”A ipak, samo je jedna istina, Zadar je ove večeri bio bolji. Zadar je mogao izgubiti, kada je jedan razlike, utakmica može otići na jednu ili drugu stranu. Ali, ako tražimo pravdu, ako tražimo ono što je moralo biti ove subote, onda je pravda da je Zadar pobijedio. Jer – bio je bolji. Bolji u svemu bolji…
Ne treba gledati statistiku, ili možda ipak treba. Ali, kad jedna momčad ima Vrankovića (22 skoka) kada ima tako raspoloženog Popovića, kada ima Matulovića (samo jedan promašaj), kada ima sjajnog Petranovića, onda je zavrijedila da odnese sve počasti.
Cibona je imala sjajnog Danka Cvjetićanina, i dosta igrača koji nisu bili na razini onog što mogu dati. Petrović je imao sjajnih trenutaka, ali i velike serije promašaja. Baš kao i svi ostali, uz iznimku Zorana Čuture, koji je ušao tek u 25. minuti. Cibona je imala 11 razlike, to bi možda bilo dovoljno za sve ostale protivnike. Za Zadar nije. Cibona je izgubila, ali nije poražena. Sport je takav. Negdje ti uzme, negdje doda. Zagrepčani su imali briljantnu sezonu, ostali su trofej kratki od maksimuma, ali život je takav. Ponekad okrutan, ponekad pravedan. Pobjednik je mogao biti samo jedan. I baš zato, jer su izgubili od velikog protivnika, jer su toliko učinili ove sezone, Zagrepčani ne moraju očajavati.
Nakon točno, kao što je to pedantno izračunao kolega Mijo Grabovac, 1137 dana, Cibona je izgubila susret u svojoj dvorani. Nakon više, više od tri godine. I ako je netko zaslužio da taj perfektan, doista perfektan niz sruši, onda su to bili Zadrani. Za ono što su i kako odigrali. Za majstoricu snova. Za majstoricu svih majstorica…”