Je li van ikad palo napamet šta sve doživljavaju sportski suci? Mislin na one koji sa svirkon u ustima dile sportsku pravdu, koji put i sportsku nepravdu, u kolektivnin sportovima. Dobro, znaju koji put nafrkat i suci u pojedinačnin sportovima, i to najviše u borilačkin sportovima, ali to nije ništa u usporedbi s onin šta prožive suci u nogometu, košarci, rukometu, vaterpolu...

Jazine pljucanja

Bija san puno godina košarkaški sudac, od toga san od 1981. do 1988. sudija utakmice Prve lige Jugoslavije, onda najjače izvanameričke košarkaške lige na svitu. I ima čast sudit najvećin imenima onda zlatne i trofejne YU košarke. Ka spliski sudac nikad nisan smija sudit utakmice spliske Jugoplastike, pa mi je gušt suđenja velikanima evropske i svjetske košarke iz Splita osta samo na prijateljskin utakmicama.

U čipon 150 odsuđenih utakmica ka prvoligaški sudac doživija san svašta. I znalo se šta sudac u kojoj dvorani more očekivat. Valja odma reć: najlakše je bilo sudit Ciboni u Zagrebu i Olimpiji u Ljubljani! Zagrepčani i Ljubljančani su, baren san ja tako doživija, najveća gospoda. Bilo je i u zagrebačkoj Dvorani sportova i u ljubljanskon Tivoliju beštimanja i vikanja s tribina, ali u odnosu na druge dvorane zanemarivo malo. 

Utakmica Zadra i Cibone - Nikša Prkačin u raspravi sa sucem /VLADIMIR IVANOV / CROPIX

Zadarske Jazine su bile poznate po tome jer nema suca koji se odotamo vratija doma čiste sudačke majice sive boje. Nema šanse da je ijedan sudac na ijednoj utakmci u Jazinama proša lišo, da ga nije pljunilo. Baren jedan put. I to s južne tribine. A koliko je njih, uključujući i mene, bilo inkartano pljuvačkon u facu.

Pa je jedan put Stojko Vranković doša do toga navijača koji me je pljunija čipon u čelo, reka mu: “Nemoj Bibića, on mi je prijatelj!” A onda se ovi još više raspalija, pljunija me još jedan put i reka Stojku: “Ako ti je ovi lopov prijatelj, onda i tebe jeben!” Redari su ga izbacili vanka, a ja san obrisa pljuvačku s čela i nastavija sudit utakmicu...

Milicija spašavala

Šibenski Baldekin je bija poznat po tome šta su suci, ispod oba koša, bili doslovno u direktnon kontaktu s publikon. Nikad neću zaboravit kad san, za vrime izvođenja slobodnih bacanja, ispod sjevernog koša doživija da mi se jedan Šibenčanin prišulja iza leđa, stavija trumbetu kraj uva i tako zapuva u nju da san – doslovno kleka na parket! Cila dvorana mi se smijala, zvonilo mi je u uvu još dva dana...

U Čačku san doživija da me gađaju iz praćke, srićon ne kamenon, nego savinutin komadon žice, u Skoplju san dobija puni tetrapak soka u vrat, u Titogradu je funkcioner domaće momčadi, kako bi da do znanja da njegova Budućnost mora dobit, ka slučajno pokaziva pištolj u jaketi. Ko zna, možda nije bija pravi, nego na vodu...

U Sarajevu i Tuzli navijači su izmišljali najoriginalnije i najgroznije, ponekad i najduhovitije pismice za suce. U Beogradu, kako u Dvorani Pionir di je igrala Crvena zvezda, tako i u Hali sportova di je igra Partizan, navijači su imali uvježban repertoar najgorih skandiranja sucima. Samo jedan put me dopalo sudit utakmicu Crvena zvezda – Partizan, majko moja mila koji je to pakal bija.

Naučija san da mi tribine “jebu mater” samo onda kad nešto dosudin protiv domaće momčadi, a publici se to ne sviđa, a na utakmici Zvizda – Partizan nakon svake odluke jedan dil tribina počne pivat onu poznatu baladu o pasu i materi... U Prvoj ligi sucima je malo kad glava u opasnosti, to je najveći rang natjecanja i uvik san, kad je to tribalo, doživija da milicija bude štit između onih šta bi me tili pribit i mene šta jedva čekan otić ća iz toga grada...

Sudac nema pišu

E, za kraj ću se provat sitit nekih “lipih pisama” koje san godinama sluša s tribina košarkaških dvorana: “Sudac lopove! Sudac konju! Sudac majmune! Sudac pederu! Sudac lopove, majmune, pederčino! Sudac nema pišu! Je-ben-ti ma-ter! Sudac, jahao mrava, noge ti poda ne dodirivale!

Sudac, oči svoje po džepu tražio! Sudac, dabogda sam sebi presudio! Sudac, majka te slijepog preko ceste vodila! I za mene ona, uvjerljivo najgora, užasna, koju more izmislit samo bolesni um, a koju san čuja za vrime suđenja utakmice Sloboda – Partizan u Tuzli: Sudac, dijete svoje u bureku prepozn’o! I onda još reču kako je sudački život lip i zanimljiv...

piše milorad bibić mosor