buki, peras je zabija tu tricu u zadnjoj sekundi... protiv barce u finalu u zaragozi...

a stevic je stvarno postoja i to 1990 ne 1980...

a '86 sp u njemackoj i koraci divca i tri trice rusa(tihonenko, sabonis od table i valters) u zadnjih 50 sek za produzetak u kojem padamo... na istom prvenstvu admiral i mugsey bogues predvodili amere do zlata... ima i ta za narucit na onoj strani... narucit cu ja nesto za probu, geovanni amo podilit troskove... triba minimalno narucit 10dvd-a po 3 eura... dakle 100kn po glavi i imamo 10 dvd-a...

u sjecanju mi je jedna tekma jugoplastika-macabi u splitu, regularni dio eurolige... macabi dolazi uz pljesak punih tribina jer su ih napali iracani kao odmazdu za reakciju amera i kuvajtski rat... ka ono jadni izraelci tuku ih... jugoplastika prvak europe i bolje stoji od zidova na tablici, ocekuje se pobjeda ali ovi vode cilu tekmu... na kraju nekakav presing, dule poludi sa nekoliko uzastopnih koseva i slobodnih i kod nerijesenog pogodi samo jedno.. par sekundi do kraja jamchy dribla priko cilog terena i sa kojih 5m sa sirenom zabija za pobjedu...

 rookie,

nikita i cvitkovic su cesto tako komentirali... sicam se sp u argentini '90 i ep u italiji..

razbijanje talijana u finalu... alal vera gentile, rece kod jednog kosa nikita...

sicam se i ja zadra '86 i maestralne partije popa starog... drazen namjerno nije igra drugu tekmu u zadru jer cibona je bila sigurna u pobjedu doma i jos zarada od pune dvorane... zaista je u zg tada bilo kosarkasko ludilo...onaj ko nije vidija sigurno ne moze virovat... a u zadru je isto bija vrhunski docek...a iduce sezone u euroligi sicam se kad je dosa korbalan i cile jazine mu skandirale...jel ono igra i matulovic onda?

Ta divna stara vremena! Nema više tih tekmi ali ni te publike. Meni je tada bilo gušt ići na tekme ( uglavnom Dom sportova, Draženov dom i jednom Dvorana Mejdan u Tuzli Sloboda Dita - Jugoplastika ). Tada se navijalo za svoj klub i cijenilo košarkaško znanje protivnika. Išlo se na tekme bez bojazni da će ispasti neka veća sranja. Ljudi koji su dolazili tada na utakmice bili su košarkaški znalci, nitko nije išao na tekmu da bi liječio svoje frustracije ( ili malo njih ), išlo se pomoći svojima, navijati i pogledati odličnu košarku. Drago mi je da sam imao privilegiju gledate sve te majstore košarke na terenu uživo.

Naravno da je bilo i smiješnih stvari, a jedna mi je posebno ostala u sjećanju, naime igrali su Partizan - Zvezda ( ili obrnuto ) i u jednom trenutku je tadašnji centar Zvezde Rajko Žižić trebao bacati slobodna bacanja. Iza koša navijači partizana i zvižde koliko mogu. Žižić se dugo koncentrira polako podiže loptu i konačno je baca prema košu, no lopta je prekratka i ne pogađa ( nije dobacio uopće do koša ), lopta pada na parket, a dvorana puca od smijeha.

Cijenio sam kao odlične tricaše; Acu Petrovića, Petra Popovića ( Popovog starog ), Grbić iz Partizana i Duška Ivanovića. Zoran Čutura je bio isto zanimljiv igrač, neprimjetan, miran, skupljo ono što Dražen i Aco nisu uspjeli ubaciti ( toga nije bilo baš puno ) i trpao u koš, za mene jedan od najvažnijih igrača tadašnje Cibone.

Najviše će mi ipak ostati u sjećanju Play off okršaji između Jugoplastike i Partizana. Jugolastika sa Perasom, Sretenovićem, Kukočem, Rađom, Ivanovićem  i drugima, a Partizan sa Divcem, Đorđevićem, Danilovićem, Paspaljem... To je neponovljivo.

Ne mogu vjerovati da si se ovoga sjetio .

Nije Stević bio zapažen na klupi, nego ga je Slavnić uveo u igru, a žgoljavi, crni klinac (tada) promašio je jedno 5-6 trica zaredom, od čega mislim 3 ili 4 nisu uopće dodirnule obruč.

Puna velika dvorana na Gripama () uhvatila je Stevića u zajebanciju, a najbolje od svega, ovaj to nije uopće kužio, nego se čak par puta i javio na skandiranje i nastavio šibati trice. To je bila utakmica za anale...

Kad smo već kod teme, ja se sjećam i jedne utakmice u Kupu Jugoslavije, kad je u prvom kolu u Split došla Priština. Jugoplastika je dobila 50-60 razlike, a na pozdravljanju igrači Prištine samo što nisu pitali autograme. Sjećam se jednoga što se pozdravljao s Kukočem kako ga je uhvatio za ruku i ne pušta, svi se već polako razišli (već prošlo i minutu-dvije), a ovaj drži Kukija za ruku i gleda ga u oči ko da se s Bogom rukuje. Kad je završila utakmica, s tribina su uskočili valjda neki rođaci i prijatelji kluba i nastalo je opće slikavanje, svaki igrač je trčao za Kukočem, Rađom, Ivanovićem, Perasom, ko klinci i hvatali slike za obiteljske albume .

Ali Stević je ipak zakon. I danas se mnogi sjećaju tog imena, iako nikad nitko o njemu nije kasnije ništa čuo.