Košarka je čudesna igra. Još od 1976 godine redovito san sluša prijenose na radiu subotom navečer, gleda san tablice u Slobodnoj i pratija moju Jugoplastiku, a ima sam samo 6 godina. Od tada sam zaljubljen u košarku, a sve što će se poslije dogoditi spada u najsretnije trenutke mofa života. Generacija Kukija, Rađe i svi ostali oko njih koji su igrali čudesno. Taj duh ekipe koji se osjećao jako snažno, neponovljiv je. Znam i Dražena od prvih košarkaških koraka,petnaestogodišnjak a nosi cijelu momčad iz malog Šibenika do zvjezdanih staza. Jednom sam pita brata:"Koliko je Dražen da koševa", a on mi je odgovorio "Samo 32", samo jer je redovito zabijao preko 40 i to je izgledalo tako jednostavno. Posli kad je preša u Cibonu, bio sam razočaran i nije mi više bio tako drag, jer taj klub mi je najnesimpatičniji sastav na svitu. Zadar im je očita lekciju - osveta bahatosti. Tad smi ja i moj pokojni dida plakali od sriće. Dražen je bio egzekutor i radnik na terenu, gađao trice (proklinjem dan kad je uvedena, da je bar maknu na 8 metri) i mahao rukama nakon svakog koša. Toj Ciboni su zviždali svugdje po Jugi, svima je bila omražena. Jednom sam Sluša čuvenog Ristu Kuburu, prenosio je susret Partizana-Jugoplastike dva izravna konkurenta za titulu, igrače je nazvao "Baletanima s Gripa" a Tonija maestro. Jugoplastika je dobila 6 razlike, a onda je Risto stao i rekao "Slušajte!". Sa radia se čuo ogromni pljesak Grobara. Risto je reka" Svi ljudi u Sava centru su na nogama i odaju počast košarci i čestitaju dici iz Splita od srca" A srce i duša takve igre i takve košarke bio je naravno Kuki. On je za me najbolji bijeli košarkaš svih vremena, dao bi desetak koševa a odigrao bi briljantno, simfonija od igre, ali baš IGRE.Tad se u Splitu sve poklopilo, od Bože, Duška, Sretenovića, Savića......,ali bez Kukija ne bi od toga bilo ništa. Lucidnost, raspjevanost, ona dječačka drskost i nadasve nesebičnost toga momka oduševljavala su zaljubljenike u tu igru diljem Evrope.To ja za me bio labuđi pjev, jedene nevine, romantične i prelijepe košarke. Danas uopće ne gledam utakmice. Košarka se pretvorilau granu statistike, napucavanje trica, rudarskih obrana i nimalo ljepote. Nema tu radosti.Kao što je Magic Johnson košarku činio igrom koja se sa užitkom gleda, igrom u kojoj sudjeluju 5 igrača, dodaju se, zajebaju, asistiraju i podredio je sebe momčadi za razliku od Air Jordanai zato mi je najdraži i najbolji NBA igrač u povijesti, istu bi paralelu postavio između Kukija i Dražena. A svi su oni genijalci.Danas je košarka za me mrtva.