Pridružujem se ovom zgražanju nad člankom o Hezonji u Večernjaku. Ako su svi spremni progutati knedle radi toga da se konačno složi roster kakav se može, onda ne mogu shvatiti čemu naglašavati da Hez ne bi trebao ako su svi tu. Pa on nam treba taman da se Bender i Šarić moraju potući oko dresa; bezobrazluk i potencijal koji je pokazao još u Riju i Torinu, a kamo li ovo što sada radi u Ateni mogu nam biti zlata vrijedni. Nema više Babića, Drežnjak je miljama daleko od onog drskog mladca s prijelaza dvijeidevetnaeste u dvadesetu; neće Hez smetati čak i ako i Babo, i Zubac, i Dario budu tu. Ma što smetati; njegova osmica mu je zabetonirana :).
Ovo sa Ukićem, na žalost, to je realnost: pa ne može čovjek igrati kao sa dvadeset svaka dva dana; ispuhalo ga prije tjedan dana one dvije utakmice u dvadesetak sati; zamor materijala. Roko još uvijek hvala Bogu može puno, to smo vidjeli prošli tjedan; ali dozirano: trebat će dobro gledati kalendar na prijelazu lipnja u srpanj i unaprijed ukalkulirati da ga uopće ne dižemo sa Tunisom iz trenirke. Pogotovo ako tu budu i Hez i Kruno i Rogić, odnosno Katić. Od srijede sa Brazilom do subote i polufinala ima vremena, ali finale je već u nedjelju i o tome će trebati dobro promisliti. Ako ćemo uopće biti u situaciji išta kalkulirati, jer za razliku od Torina gdje smo eventualnom pobjedom nad Italijom (koja se na kraju nije zbila) u prvom kolu mogli gađati lakšeg protivnika, ovdje zapravo izgleda da nećemo moći gađati ništa. A možda i bolje tako.
I sam još jedan štiklec; ako slučajno ne daj Bože val slave ponese do samog kraja onkraj velike bare Zupca; nemojmo zaboraviti kakvo je otkriće bila činjenica da smo konačno vidjeli kako je Miro Bilan gore u Italiji naučio igrati pick i ličio na čovjeka koji je konačno stekao potrebnu grubost i odlučnost obzirom na svoju konstituciju; sasvim je očito da mu je Pozzecco u najboljoj žabarskoj tradiciji objasnio par vaterpolskih zahvata koji su mu podigli samopouzdanje i efikasnost. Nisam ja nikakav Mirin fan, ali mi je stvarno muka bila gledati njegovu toplo-hladnu butterhand košarku godinama, sve negdje do početka kvala za ovaj Eurobasket, ako me pamćenje služi. Jasno da on ne može biti ispred Zupca ili Žiže, ali ako znamo da se može desiti da dvanaestog (ako bude šesti niski) vodimo tek kao bacača ručnika, imajući u vidu naše poslovične mitske probleme sa osobnima na visokim pozicijama, ja postajem njegov oštar zagovornik :). Ili barem dobro, dobro snimiti Ruse i Nijemce pa smisliti nešto unutarnjih rješenja, zlu ne trebalo. Eh, planovi b i c i d; ali to je već viša matematika, barem u zadnjih pet godina što se tiče naše reprezentacije. Još tamo otkada je Asa, kako urbana legenda priča, u Istanbulu negdje u rupetini drugog poluvremena lomeći tihu misu sa mrtvačkim facama na klupi vikao: Burusis, Burusis, reset! :)))))
