vratio bih se na jednu nedoumicu, temu rasprave, upitnik, po novohrvatskom - prijepor (čija definicija ne postoji!) - primiti nekog stranca u repku ili ne.
U konačnici, svejedno mi je hočemo li ga uzeti ili ne, ali su nam početni postulati, temelji te priče-premise totalno za kurac (po zapadno balkanski, jer hrvatski jezik ne poznaje adekvatni izričaj). Gledao sam na početku 90-tih kako raznoliki likovi na Velesajmu dolaze za snopom crvenih pasoša (boja svih EU pasoša-osim naše putovnice). Gledao sam ih svojim očima i to ne jednom. U svojim šaketinama imali su preko 20 komada i svaki taj dokument je dobio domovnicu iako nikada nije (kao i njegovi preci) kročio niti jedan metar u hrvatski državni-teretionalni prostor. Onda nije bilo važno. Državni interesi su presudili. Neka, nemam ništa protiv, neka se ljudima pomogne.
Nije bilo važno i desetlječima poslije kada su posebne službe davale preporuke za upis u hrvatsko državljanstvo. To se čini i danas i to za osobe koje ne bi ni sam vrag primio u audijenciju.
A mi, moralna vertikala, nismo da se neki nadprosječni košarkaš implementira sa samo jednom zadačom - probitak i rast hrvatske košarke.
Mislim da smo sa svojim razmišljanjem malo zabasali.
Nisam ni za ni protiv, ali nemojmo lagati sebe. Imali smo puno prilika da kažemo nešto a nismo.
