Ako se Ukića bude znalo dozirati ovako kako smo vidjeli jučer, onda sve to skupa sa njime ima smisla, jer i alternativna rješenja a la Simon na playu dobivaju na težini ako budu planirana i izvođena sa mozgom. Jest da ovakva Cibona ne može biti mjerilo stvari, ali sumnjam da itko drugi (Mavra, Rogić) u globalu i kontinuitetu od po desetak minuta u komadu može to što može Roko pa i sa toliko godina na leđima.
Želio bih, također, vjerovati da ovo odugovlačenje sa popisom ima neke veze sa Hezonjom i da još uvijek svi mostovi nisu porušeni.
Volio bih da osjećaj kako ovo liči na Torino nije samo osjećaj, možda je to od Tunisa, a i Meksiko je bio u drugoj skupini itd itd :). Bez obzira na rezultat sa Brazilom, kada riješimo Tunis (jer ako to ne možemo, onda bolje da nas ni nema u Tokiju), ostat će nam u baš svakoj varijanti dvije teške utakmice u nokautu (a to je razlika u odnosu na Torino, jer da se tukla Italija u skupini, moglo se ići na Meksiko u polufinalu) i tu će voljni moment biti gotovo presudan; sjetimo se samo kako su izgledali u prvom poluvremenu protiv Grka prije pet godina, kao da imaju snage za igrati protiv dvije petorke. Usudio bih se reći da je ta kombinacija Asine i Hezove bezobraštine nešto što je znalo rezultirati i padovima, jer za njih nikad ne znaš na koju će nogu ustati, ali kad je funkcioniralo, bilo je na zavidnoj razini. Jest da je pet godina prošlo, a mi kao da smo još uvijek na istim imenima, ako nas nba playoff zezne. Dobro, što je tu je - donijet će i Žiža i Bender svoje, Prkačina ne treba nipošto zaboraviti, itd itd. Bit će i Rusi i Nijemci u sličnim problemima, pa još i korona...
Žalosti to da ne možemo u javnosti znati što se iza brda valja sa pozivima i da će sve biti u zadnji čas, ali ako je netko majstor improvizacije, onda se uz vruću atmosferu Splita možemo nečemu nadati.
