Ne znam jeste li ovih dana vidjeli stanovite građane
s hrvatskom putovnicom, Nikolu Vujčića i Gordana Giričeka. Ili Andriju
Žižića. Ili su oni zurili u ljetno nebo, u zvijezde i satelite, tražeći
kanale na kojima su mogli gledati hrvatske košarkaške zvijezde:
Prkačina, Planinića, Popovića, Tomasa, Lončara, Nicevića, Ukića,
Kusa...
Možda si i taj fantomski trio umišlja da su zvijezde, ali
čije?! Valjda intergalaktičke, jer oni kategorički odbijaju igrati za
nju, našu jedinu. Ali zbog toga nas više ne zebe, može Hrvatska i bez
tebe. Nekako sam uvjeren da će taj fantomski trio: Vuja, Gira, Žiža
(Ćiro bi rekao: Mika, Pera, Laza...), kiselih lica gledati olimpijski
košarkaški turnir.
Naravno, bude li HTV prenosio basket iz
Pekinga. Olimpijske su igre san svakog istinskog sportaša, bit će u
Kini "malo" veće face od Mike, Pere, Laze...: Federer, Kobe Bryant,
LeBron James, Ronaldinho, ... I zato svaka čast izborniku Repeši,
kapetanu Prkačinu i njihovoj posadi koja ljubi hrvatski grb i za njega
igra sa zanosom. Pogotovo kapetanu Prkačinu, tom časnom i vrijednom
gosparu, koji bi mogao naći milijun razloga da ne igra za
reprezentaciju i samo jedan što uvijek daje cijeloga sebe.
Voli
Hrvatsku. S pjesmama "samo je jedno u mom životu vrijedno" i "igrajmo
za nju, našu jedinu" slavili su put prema olimpijskom plamenu. Među tim
stihovima, blizu te vatre, uistinu nema mjesta za Mike, Pere, Laze,
Vuje, Gire, Žiže...