Četvrtfinalna košarkaška utakmica Hrvatske i Srbije na Olimpijskim igrama završena je rezultatom 86:83 (19:20, 19:12, 14:34, 31:20) u korist Srbije. Svaki objektivni gledatelj će priznati da je jednako tako mogla pobijediti i Hrvatska, nažalost nije...
(Pre)velika očekivanja
Nakon što se u Torinu na kvalifikacijskom turniru pobjedama nad Grčkom i domaćinom Italijom Hrvatska plasirala na Igre u Rio de Janeiru, košarkaška javnost je bila više nego zadovoljna, računajući unaprijed, kakav god bio plasman u Brazilu - sve je dobro. Ali kako to biva u životu, nakon osvajanja prvog mjesta u grupi slijedila je četvrtfinalna utakmica sa Srbijom, posljednjom iz druge grupe, i očekivanje plasmana u polufinale. Obzirom na statističko praćenje, ova utakmica u kojoj smo ostali bez polufinala zavrjeđuje i riječ više.
Treba odbaciti komentare da su Bogdanović, Hezonja i Simon igrali svoju “privatnu utakmicu“ i na taj način pasivizirali Ukića, Bilana, Babića i Planinića. Treba se pomiriti s tim da je Šarić bio indisponiran i nervozan, nije mu trebala ni zarađena tehnička greška koju se može kazniti s pet poena u korist protivnika. On je sam za sebe poslije utakmice kazao: “Opet smo izgubili, a ja sam igrao kao zadnja pi...“). Možda nam je u ovoj utakmici nedostajao upravo Dario Šarić.
Četvorica za grijanje klupe
Ili, što je radio trener u trećoj četvrtini koju smo izgubili s 20 poena razlike. Ili, zašto su u sastavu reprezentacije bili igrači na čije se igranje nije računalo (Arapović, Krušlin, Šakić i Stipčević). Ili, zašto na intervenciju Tonija Kukoča, jednog od članova “stručne trojke“, nije u reprezentaciju uvršten Bender. Mnogo je tih “ili”... Treba reći da je, što se kvalitete tiče, to bila vrlo slaba utakmica, s obostrano velikim brojem izgubljenih lopti i drugih loših statističkih podataka. Hrvatska je imala šut za dva poena 16/32 (50%), a šut za tri poena 7/19 (37%).
Prvo poluvrijeme je završilo rezultatom 38:32 u našu korist. Slijedila je fatalna treća četvrtina u kojoj je na semaforu zabilježena i razlika od 14 poena u korist Srbije (52:66), što znači da smo u u deset minuta treće četvrtine postigli samo 14, a protivnik 34 poena, 20 poena razlike. I kad je izgubljena svaka nada u eventualnu pobjedu slijedila je igra s mnoštvom obostranih grešaka u kojoj smo ipak, s manje grešaka od protivnika, utakmicu doveli u rezultatsku neizvjesnost.
Dolazi mladi hrvatski val
Zanimljivost ove utakmice je zadnjih 27 sekundi, u kojima je slobodnim bacanjima postignut rezultat 8:8, a što ne ide u prilog košarkaške igre. U prve 3 minute i 28 sekundi utakmice rezultat je bio 4:3, a u zadnjih 27 sekundi 8:8 što ukazuje na činjenicu da penal-završnicu treba pravilima transformirati da bi se izbjegla “šetnja“ s jednog koša na drugi. Možda nije lud prijedlog da barem zadnju minutu svaka osobna greška bude okvalificirana namjernom – dobivanje slobodnih bacanja i posjed lopte. Zar na ovoj utakmici (i sličnima) u zadnjim sekundama svaki prekršaj nije namjeran?
Za kraj, kapetan momčadi Ukić nam je poslao poruku preko facebooka: “Ne znam koliko će mi tribat da se oporavim od ovoga. Fala velikoj vojsci ljudi koja nas je pratila i bila uz nas cilo lito… A meni je žaj šta smo in u stvari dali za uzvrat samo moralnu pobjedu. Da se razumimo nije ovo isprika i neko uvaljivanje, nego samo ono što mi je po glavi u ovoj noći kad ni pet piva s tri Normabela ne mogu dozvat san“.
Ovu iskrenu poruku treba prihvatiti kao poruku cijele momčadi i trenera. Svima velika čestitka za urađeno. Glavu gore, dolaze Bender, Arapović, Žižić, Zubac, Mazalin, Slavica… za hrvatsku košarkašku reprezentaciju “nema zime“.