|
ŠI - ŠI - ŠIBENKA! Deseti travanj nije poznat samo po događaju, koji i više od šest desetljeća poslije na (ne)izravan način još uvijek dijeli građane Hrvatske, a posebice političke stranke. Desetog travnja je na svoje posljednje putovanje prije 91 godinu isplovio Titanic, a istog je datuma 1983. godine poslije famozne utakmice Šibenka - Bosna te kratkog "doigravanja" u Predsjedništvu KSJ Baldekinu oteta (na parketu) zaslužena titula prvaka Jugoslavije u košarci. Titanic je poslije sudara s velikom ledenom santom potonuo za nešto više od dva sata, dok Baldekin nakon suočavanja s košarkaškom jugo-mafijom tone polako, ali sigurno već dvadeset ljeta. Zaista, malo koga bi od mlađih, slučajnih posjetitelja današnjih ligaških utakmica na Baldekinu mogao uvjeriti da su tamo parket pognute glave napuštali i Orthez, i Cibona, i Jugoplastika, i Zadar, i Partizan i Crvena zvezda. Da su prijatelji sporta iz susjednih Zadra i Splita nerijetko molili za kartu više za utakmice Šibenke, koje su bile više od igre. Zbog nenadmašnog i nažalost pokojnog Dražena Petrovića, te neviđene južnjačke atmosfere u gledalištu. Iz zvučnika u dvorani ne odjekuje više famozno "Ši - Ši - Šibenka". Nekad uspješnni predsjednici Tomislav Zorić, Ivan Medić, Vlado Čović, Dane Sekso i Mirko Miljković nisu ni blizu kluba. Baš kao ni Ivica Slipčević, koji je ne samo "otac" šibenskih sudaca već je bio i trener nadarene momčadi (Aco Petrović, Fabjan Žurić, Nenad Slavica, Goran Furčić, Predrag Šarić), koja je pojačana s veteranima Nikolom Jelavićem i Nenadom Amanovićem počela sjajni put Šibenke ulaskom u ondašnju Drugu saveznu ligu. Na tribinama odavno nema Funcuta, koji su, inače, l0. travnja uzeli kao svoj rođendan. Tribine zjape prazne, pa nije ni čudo da na parketu, od kojega su zazirali i najbolji svjetski suci (Arabađan, Douvis, Virovnik, Jakšić, Rems...), bez respekta sude sudački anonimusi, ponekad i sa čudnom željom da se ižive na odavno posrnulom domaćinu. Kao da na slavnu Šibenku potsjeća još jedino "vječni" Joško Šupe, koji gotovo tri desetljeća sjedi u direktorskoj fotelji na Baldekinu. Danas s uvelike zabijeljenim vlasima, još nervozniji i nestrpljiviji.
DRAŽENOVA DVA BACANJA
Zanima li dvadeset godina poslije ikoga priča o neviđenom spoju grada i kluba, domaćih i fureštih, te jednako neviđenoj sportskoj nepravdi, temeljenoj na ignoriranju sportskih pravila i propozicija i uvelike na prvoj javnoj manifestaciji srpskog hegemonizma i mafijaštva u sportu!? A priču o famoznoj utakmici Šibenka - Bosna najbolje je početi od kraja tog susreta. Aut je za Šibenku, lopta je dobačena do Petrovića. Šut i promašaj. Bosna je prvak! Međutim, Matijević je nešto svirao, pokazuje na Hadžića. On je bio najbliži mjestu događaja, valja mu vjerovati. Petrović će imati dva slobodna bacanja i priliku da Šibenki, ipak, donese titulu prvaka... - ostalo je zapisano na traci prijenosa Radio Zagreba. Kažu da je sudac Rade Petrović, koji je onda bio i sekretar Košarkaškog Saveza Srbije, molio Petrovića da promaši jedno slobodno bacanje, kako bi produžetak lišio susret bilo kakve naknadne afere, ali Dražen je slušao samo svoje šibensko i sportsko srce, te s dva sigurna pogotka donio Baldekinu najveće slavlje. Treba li potsjetiti da su sarajevski košarkaši najprije napali Hadžića zbog glupog faula, a onda uložili žalbu da faula nije bilo!? Predsjednik Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasil Tupurkovski je za samo dva dana bio najbolji primjer stare, šibenske baze "Jebeš čovika, koji danas kaže jedno, a sutra isto!". U subotu je podijelio Šibenčanima medalje s riječima "Drago mi je da je titula došla u pravi klub i pravi grad", a u nedjelju glasao za - poništenje utakmice!" Te subote navečer Ante "Šporki" iz splitske gostionice Javor više je brinuo o Šibenki nego Predsjedništvo Košarkaškog saveza Hrvatske . Javio je Branku Macuri, Splićaninu u šibenskom dresu da im Sarajlije spremaju paprikaš, ali kao da u to nitko nije vjerovao ili nikoga nije bilo brige!?
ŠIBENKA OSTALA SAMA
Uglavnom, prvi (i vjerojatno) zadnji put u povijesti svjetskog sporta utakmica je poništena zbog sudačke procjene, odnosno tvrdnje da je Matijević svirao "osobnu" Hadžiću koja nije postojala. Pa, cijeli je nogometni svijet vidio kako je Maradona zabio gol Engleskoj rukom, ali nikome nije bilo ni na kraj pameti da se susret poništi zbog očiglednog sudačkog sljepila. Košarkaši jugo-mafijaši su nakaradnost svoje odluke vrlo brzo osjetili na vlastitoj koži. Kad je vodstvo jugoslavenske košarkaške reprezentacije dva mjeseca poslije utakmice Šibenka - Bosna na Europskom prvenstvu uložilo žalbu, jer u susretu Španjolska - Jugoslavija nije u zadnjoj sekundi sviran faul na Radovanoviću, ljudi iz FIBA-e zamalo nisu pukli od smijeha, ne vjerujući vlastitim očima da se takva žalba uopće može uložiti. A Šibenki u sličnoj situaciji nitko ili gotovo nitko nije pružio ruku. Kao da su se ondašnji košarkaški moćnici "u paketu" htjeli rješiti i Baldekina i brkatog zagrebačkog suca Ilije Matijevića, kojega je krasila ekscentričnost, ali i neviđeno poštenje i domoljublje. I što je preostalo Šibenčanima osim ponosa i dostojanstva!?
S DIVCEM I STOJKOM ZA EUROPSKI JURIŠ
U subotu se slavilo poslije pobjede na parketu, u nedjelju tugovalo zbog otete titule, a u ponedjeljak opet slavila (već oteta) titula! Nisu se bacali u more ni beogradski, ni sarajevski automobili kao u nekim drugim (ne)prilikama, nisu se podizale barikade koje su izgleda postale "folklornom svojinom" ... Samo se sve živo spustilo na onaj lijepi trg pred Katedralom, gdje ljeti odjekuje "Šibenska balada" i slavilo Dražena, Đurovića, Šarića, Jarića, Marelju, Macuru, Đurića... Uz neizbježnu zajebanciju u stilu "Hoćemo seksa, hoćemo seksa...", temeljenu na zgodnoj igri riječi jer je predsjednik kluba i gradonačelnik bio - Dane Sekso! Vrijeme je vrlo brzo zanijekalo dvije najzločestije optužbe na šibenski račun ili priču o klubu "bez baze" i "legiji stranaca". Vrlo brzo Šibenka je postala prvak Jugoslavije u juniorskoj konkurenciji. Bez Dražena, a s Ivicom Žurićem, Gulinom, Kalpićem, Stipaničevom, Karadžolom, Bukićem, Livljanićem... O neraskidivoj vezi Šibenika i momaka, koji su na Baldekin došli zarađivati košarkaški kruh govore i podaci da su Beograđani Đurić i Jarić šibenski zetovi, da su Petani i Marelja ostali živjeti u Šibeniku, da je Macura i danas zaposlen u šibenskoj tvrtki. No, sve je to, očito, bilo nevažno prema želji Tupurkovskog i ostalih da se slomi i ponizi klub, koji je toliko toga dao hrvatskoj košarci i koji se s Vladom Divcem i Stojkom Vrankovićem koji su već bili spremni na šibenski potpis, spremao na europski juriš. SVI SMO MI TUPURKOVSKI!
No, zašto upirati samo prstom u Tupurkovskog i njegove najbliže suradnike, kad smo "Svi mi (bili) Tupurkovski". Hrvatska televizija i hrvatski novinari uopće sa časnim izuzecima nisu nimalo zaštitili Šibenku. Ondašnji predsjednik Košarkaškog saveza Hrvatske Vlado Ravlić je hitnu sjednicu Predsjedništva KSJ zanemario radi unaprijed dogovorenog lova na Biokovu! Nazočni predstavnik KSH Ivo Troskot digao je ruku protiv Baldekina, baš kao što je ondašnji izbornik (onda Josip, a danas Giusepepe) Giergia na Radio Beogradu glasno i jasno kazao "kako je Bosna u pravu, jer se osobne ne sviraju u zadnjim sekundama". Glavni mag Hrvatske košarke Mirko Novosel se logično nije ni miješao, jer je mudro zaključio kako će Šibenka bez titule teže zadržati Dražena nego Baldekin, ovjenčan europskom i jugoslavenskom slavom. Zapravo je teško povjerovati da bi se, da se kojim slučajem Bosna žalila u sličnoj situaciji na Cibonu , itko usudio dirnuti u Zagrepčane, neovisno o već spomenutom srpskom sportskom hegemonizmu. Ako ni zbog čega drugog, a ono ne radi Mirka i Slavka (op.p. pritom ne mislim na poznati partizanski crtić!) Zato sam sve uvjereniji u tezu "Svi smo mi Tupurkovski!" Jer, posrnuli Baldekin lako može naći "nekog novog Tupurkovskog" u spornom sucu, koji iz svojih razloga ne dozvoljava da Šibenka barem malo podigne glavu. U nekom nadobudnom šibenskom političaru koji je zacrtao "da je spas šibenske košarke u gašenju Šibenke"!? U bezbroj "dušebrižnika", od koji su neki rođeni i na šibenskoj adresi, koji me stalno uvjeravaju kako pomažu klubu, a meni se čini da to "vješto prikriju". A (šibenska) košarka nije jedini (ne)argument tezi "Svi smo mi Tupurkovski!" Ta mi misao pada na pamet i kad se nevin čovjek automobilom zabije u podmetnuto stablo kod Bibinja, i kad netko želi proglasiti starinu Bobetka i časnog Gotovinu ratnim zločincima. I kad se organizira trakavica "Terme Čatež". I grozim se na istinu da je Hrvat Hrvatu (odavno postao) vuk, jer ... Svi smo mi Tupurkovski
valjda je ovo dovoljno.......
|