GrunfZd je napisao/la:

Možda je glupa usporedba, ali čitajući komentare mi je pala na pamet.
Prosječni pratitelj sporta u nas dan danas još ni u Luki Modriću ne vidi pravog igrača,
igrača bez kojeg već godinama reprezentacija i Real Madrid nemogu odigrati normalno utakmicu,
a kamoli Maria, koji ima 20 godina i još nije ostvarija 20 posto od onog što može.
Uživajte gledati malog kako igra, budite ponosni da je naš momak, i ne sitničarite.
Jeben smo narod mi balkanci, a mi Hrvati pogotovo.

Stoga da, jeben smo narod mi Balkanci, nikad mjere u ničem nemamo, ni u dobrom, ni u lošem.

Energičan, požrtvovan i koncentriran – to su tri riječi koje najbolje opisuju sinoćnjeg Marija. I apsolutno se slažem sa Franjom, da je ovako igrao zadnjih par utakmica sigurno da ne bi imao problem sa minutažom, jer nitko nije njemu u Barceloni neprijatelj, a ponajmanje Pasqual. Xavi sigurno nije bedak pa da drži igrača koji mu može donijeti rezultat na klupi. Mario, kao uostalom i svaki drugi mladi igrač u Euroligi, mora biti svjestan da nema zagarantiranu minutažu i da samo o njemu ovisi kolika će mu biti. Mario, za razliku od drugih mladića, ima i taj dodatan pritisak igranja u Barceloni gdje je konkurencija na njegovoj poziciji paklena. U slučaju da po ulasku ne isproducira ono što se od njega očekuje, 99,99 % je sigurno da u nastavku neće dobiti prednost ispred igračkih veličina kao što su Oleson i Navarro, a tu su još i tri euroligaške klase Abrines, Thomas i Jackson. Ma što bilo tko ovdje o tome misli, netko će to nazvati kukavičkim ili alibi pristupom u vođenju momčadi, ali to je u Europi tako – poštivanje momčadske hijerarhije. I Pasqual glede toga nije nikakva iznimka pa mi je i dalje nerazumljivo koliko je to uopće teško za shvatiti.

Svaka utakmica u Barceloni je novo dokazivanje, konkurencija je takva da nema mjesta biranju utakmica. Nagrada u tom slučaju je klupa ili tribina.

Sinoć je bio sjajan, defanzivno perfektan, kvalitetne rotacije, preuzimanja, igra protiv bloka… Mislim, kad vjerojatno najbolji šuter Eurolige praktički ostane bez prilike za šut – što dalje reći. A kad u fazi napada suparnički trener na tebe u jednom trenutku utakmice pošalje Rudyja, onda je to najveći kompliment koji možeš primiti.

Nadam se da ćemo u nedjelju ponovno gledati ovakvog Hezonju. Ponavljam, ako misliš igrati u Barceloni, ali ono baš igrati – onda nema mjesta biranju utakmica, nema razlike u imenu protivnika, svejedno je da li je na suprotnoj strani Rudy Fernandez ili Scott Wood…

Možda je igranje protiv Reala baš indikativno za Marijevu sezonu, prvo je skrenuo pozornost velikog dijela Europe kad im je utrpao preko 20, onda je u finalu Kupa Kralja krenuo ulazak u krizu, a valjda je sinoćnja prezentacija najava ulaska u najvažniji dio sezone sa kvalitetnijim pristupom koji će mu donijeti i puno bolju startnu poziciju u momčadi. Od Reala do Reala…