Iako je ton bio jako loš, ja bih pohvalio našeg dragog Slafka i uvijek meni briljantnog Ukića kojeg je zaista užitak slušati. Sjećam se da je on nastupao 10-ak godina nakon smrti Dražena na onoj utakmici 2003 kao tada 18-godišnjak i eto ga sad gotova karijera, a dvorana krcata sa brojnim legendama.
Teško je sve to sažeti, nekad se meni čini možda ga previše uzdižemo i idealiziramo, a onda pogledaš danas scene, sve te legende od aktualnih do onih starijih kako su se radosno odazvali, gužve prema dvorani, sav taj spektakl i shvatiš da nisi lud. Dražen je uistinu bio to što jest, jedan od najvećih košarkaša svih vremena, rušio zidove prema NBA-u, donio prvu Euroligu u Hrvatsku, volio svoj rodni Šibenik, naš prvi kapetan...teško je sve to nabrojati i po meni jedna predivna večer.
Čuo sam puno puta, teško da će se takva vremena punih dvorana vratiti i sa ponosom je bilo gledati neke scene kada su ljudi oduševljeno gledali sve ove velikane na djelu. No, u meni tinja neka nada da će se ipak ta vremena punih tribina vratiti i da nasljeđe Dražena, ali ne samo njega već Kreše, Skansija, Kukija i mnogih naših velikana ipak ostati živjeti u našem narodu.
Inače, zbog tihog tona nisam najbolje čuo Cvitkovića, znam da je u godinama i milina mi ga je bilo slušati. No, čini mi se "bolesta" tj. da je neke riječi teže izgovarao, ako se ne varam spomenuo je koronu da je ostavila traga. Također, nisam znao da je Šapit isto bolestan. On je fanatik i zaista voli košarku. Nadam se da nije ništa ozbiljno i brz mu oporavak želim, Oi su bile jako dobro organizirane i potrudio se za košarku da bude u eteru što više.