Moguće je. Aljkavost u organizaciji će biti zaboravljena i dobro je da je tako, ali neke stvari su dovedene na razinu amaterizma i to treba reći. Protokol kao da nije postojao, u nekoliko navrata je izgledalo kao da voditelj programa improvizira (ništa kontra njega osobno, nije to lagan posao). Fail s jednim mikrofonom koji su mu svi pokušavali iščupati iz šake, zvuk koji čuje cijela dvorana ali ne i čovjek koji stoji pola metra od njega pa mu je morao šaptati na uho, izlasci na teren cijelih skupina ljudi od kojih bi jedan rekao nešto a ostali stajali kao posrani (Ukić, Rudež, Giriček i jel bio ono Simon s njima)... Ljudi koji su prešli nekoliko tisuća kilometara dobiju priliku reći par riječi i to je to, neki ni toliko, a onda ovo o čemu govoriš... Sama činjenica da Kukoč i Rađa nisu dobili priliku da nešto kažu, a Divac - za kojeg znaš da će dobiti zvižduke - jest, ozbiljan je kiks produkcije. E da, a priliku da kaže nešto je dobio Ataman jer... ?

Uz sve ove nedostatke, kao i činjenicu da je Aco dobio još malo screen timea za samopromociju, ovo je i dalje pozitivan događaj koji, nemojmo se lagati, neće hrvatsku košarku pomaknuti ni pedlja naprijed, ali je na jedan dan učinio makar polurelevantnom (jebiga, da nije bilo preklapanja s terminom nogometne reprezentacije...) i ako je ispunio srca svih onih koji su gledali na TV-u ili u dvorani, vrijedilo je.

Zašto Komazec jedini nije došao ?

Sinoć u dvorani je bila noć za pamćenje s toliko emocija i ponosa. Nikad se takvo što nije dogodilo u Hrvata a i neće. Naravno svi imaju kad čitam sto primjedbi a možda je i bilo tako. Ovdje je bitna šira slika i opet nam je pokazao put kako se voli i živi košarka i koliko je velik i živ u našim srcima.

Pa prozvao ga je spiker?

Možda je Rađi jednostavno bilo preteško govorit jer bi se odmah slomio... pa meni suza krene svaki put i grlo se stisne, a meni je Dražen "samo" najveći idol bio. Zamislite kako je onima kojima je bio prijatelj.

Da dodam, znao sam da će mi ovaj događaj izazvat toliko emocija da bi plakao cijelo vrijeme u dvorani sa svojih skoro 50 pa sam odlučio ne otić u Arenu. Ovak sam lijepo u Draženovom dresu gledao na TV i pustio suzu sam...

Svatko to doživi na svoj način. 

Čujem tu i tamo, ili čitam, kažu ljudi "pretjerujemo s Draženom, idealiziramo neke stvari".

Pa naravno da idealiziramo, naravno da čovjek postane veća legenda kad ga više nema, nego što bi to bilo da je još tu.

Ali to se uvijek radi, sa svima. To je normalno. Nijedna legenda nebi postojala da se ne pretjeruje, svaku priču možeš pokvariti ako se dobro potrudiš.

Zato uživajmo mi u svojoj legendi, kad smo ga već prerano izgubili. Baš lijepo da se dogodilo ovo jučer, vratilo nas je u bolje dane.