Ova kolumna bila je na redu prošle sedmice, ali kome je bilo do košarke i sporta nakon poplava i sve muke koja je zadesila ex-YU? Izgubljeni životi, raseljena lica, uništeni domovi i kompletna imovina. Kao da rat nije bio dovoljan, nego je još trebala i prirodna katastrofa. U svemu tome pisati o sportu zaista nema previše smisla, mada je trijumf Maccabija bio veliko iznenađenje. Arhitekta pobjede protiv CSKA i apsolutnog favorita Real Madrida bio je David Blatt.

Amerikanac u Tel Avivu je sve samo ne rijetka pojava. Biznismeni, političari, špijuni, lobisti i naravno sportisti iz SAD vrlo često pohode taj grad. Američkim igračima je bez obzira na tenzije i konstantnu prijetnju oružanog sukoba to jedna od omiljenih destinacija. Odgovor je uvijek isti: "Kao da sam kod kuće". Svi pričaju engleski, TGI Friday, McDonalds, Burger King, Dunkin' Donuts, Pizza Hut. Gomila američkih menadžera ima jake veze sa Izraelom, tako da njihovi klijenti - ako je mala finansijska razlika - preferiraju tu ligu. Novac se isplaćuje na vrijeme. Noćni život je odličan, žene su iznenađujuće lijepe. Sunca sija tokom čitave godine. Puno pluseva, kako god da okreneš.

Kada prvi put posjetiš Tel Aviv, osnovni dojam je - vještački grad. Kao da je napravljen za potrebe snimanja nekog filma. U neku ruku podsjeća na Las Vegas, jer djeluje da je podignut usred ničega, samo što ima jednu veliku prednost - more. Na ulicama nikada nije pusto. Klubovi i kafići su puni gotovo svake noći i jednostavno postoji puls koji teško možete da osetite u većini evropskih gradova, gdje se iza 22h uglavnom kotrlja žbun...

Kroz Tel Aviv me je sa svojim prijateljima vodila kćerka Maccabijeve legende Moni Fanana, Fani. Moni je bio proćelavi tim menadžer Maccabija gotovo 20 godina i obožavali su ga svi. Igrači su mu toliko vjerovali da je on dobijao njihov novac kako bi ga dalje investirao i naravno stvorio dodatni profit. To nije mala stvar, posebno ne u košarkaškoj Evropi, gdje većina igrača odiše škrtošću, u smislu da rijetko plaćaju svoju kafu, kamoli tuđu.

Moni je postao čuven po činjenici da je na utakmicama uvijek bio odjeven u crno, te da je nosio veliki "rolex". Njegove investicije su donosile profit neko vrijeme, nakon čega je šef projekta Nicholas Levene počeo da skreće novac u svoje džepove. Levene je na kraju pronevjerio 200 miliona eura, a Moni je ostao sa dugom prema svojim prijateljima - jer se novac davao na prijateljskoj osnovi - od nekih 15 miliona eura. Fanan se našao u bezizlaznoj situaciji i na kraju sebi oduzeo život...

Za mene je, kao vjerujem i za većinu ljubitelja košarke, Maccabi uvijek izgledao kao besprijekorno organizovan klub. Dvorana Jad Elijahu, kao jedna od tri najbolje za košarku koje sam u životu vidio. Plate koje nikada ne kasne. Precizan skauting. Savršen marketing. Uvijek slobodno mjesto za zaslužne igrače i legende kluba. Deset hiljada pretplatnih karata. Ponos države. Izraelci se međusobno paze i guraju, zar ne? Ubrzo kroz priče bivših igrača i ljudi iz tamošnje košarke, shvatiš da je to, kao i mnoge druge stvari u životu - čisti stereotip.

U Maccabiju se sapliću noge kao i kod nas. Zakulisne radnje i eliminisanje nepodobnih je dovedeno do savršenstva. Bitno je koga znaš, ne šta znaš. Na svojoj koži je to najbolje osjetio David Blatt. Godinama potcijenjen, godinama nebitan, osim onima koji baš znaju situaciju u klubu. Blatt se opekao nebrojeno puta tamo gdje je najviše želio da uspije. Ispekao je zanat. Stvorio zid oko sebe, poradio osim na taktici i na ličnom marketingu i u ovom trenutku je možda i najtraženije trenersko ime u Evropi. Nije loše za nekoga ko je prodavao Xerox kopir aparate...

David Blatt iz ove perspektive ima košarkaški gen. Radio se u Bostonu, navijao za Celticse i slušao prenose Celticsa na radiju. Studirao je na Princetonu.Da, igrao je za velikog Petea Carrila, tvorca Princeton napada i da, bio je atletski nemoćan plejmejker. Odmah po završetku koledža Blatt se zaputio u Izrael da proba igrati profesionalno. Izdržao je tri godine. Lova je bila prilično tanka. Vratio se u SAD i počeo da obilazi firme nudeći Xerox aparaturu... "Oprostite, imate li pet minuta vremena? Želio bih da vam pokažem naš asortiman..."

Nije dugo izdržao. Vratio se u Izrael da igra košarku. Tamo ga je čekalo i legendarno dugo služenje vojnog roka. Igračku karijeru je okončao rupturom Ahilove tetive, a trenersku je počeo vođen onim što je zapamtio i naučio od Petea Carrila, a tu zaista ima šta da se nauči.

Radio je kao pomoćni trener, pa kao glavni trener, pa se opet vraćao u ulogu pomoćnika. Spasila ga je činjenica da američki treneri uglavnom nemaju kompleksa da budu pomoćnici, nakon što su već okusili poziciju prvog trenera. Većini evropskih stručnjaka je to ispod časti, u Americi je to sasvim normalna stvar.

Maccabi je par puta sažvakao i ispljunuo Davida Blatta. Bio je prvi pomoćnik živopisnom Piniju Gershonu, koji je vodio Maccabi do prve titule evropskog prvaka u novijoj istoriji, tada se zvala Suproliga. Blatt je krvario nad utakmicama protivnika, analizirao mane, tražio mjesta gdje treba napasti. Pini je, kako legenda kaže, uglavnom bio zainteresovan za nabijanje telefonskog računa i potragu za kvalitetnim mjestima za jelo, koja imaju i kućnu dostavu...

Nakon pobjede protiv Panathinaikosa u Parizu, David Blatt je dočekao svoju šansu na mjestu prvog trenera. Osvajao je domaće trofeje u naredne dvije godine i plasirao se jednom na F4 Eurolige, ali čim je Maccabi sklopio tim za napad na evropsku titulu, David je "zamoljen" da se vrati na mjesto pomoćnika i ustupi prvo mjesto na klupi Piniju Gershonu. Blatt je progutao gorku pilulu i opet gledao kako sve zasluge za trijumf idu čika Piniju. Nakon osvajanja druge evropske titule odlučio je da se zahvali na saradnji i potraži sreću na drugom mjestu.

Jedan od igrača Maccabija se nakon odlaska pomoćnog trenera Blatta zapitao: "A ko će sada da nas trenira?", "Pa, Gershon je tu..."..."Znam, zato i pitam..."

Dok je Maccabi osvajao drugu uzastopnu titulu, Blatt je krenuo u pravu evropsku odiseju. Godinu dana u Sankt Petersburugu, gdje je osvojio svoj prvi samostalni evropski trofej, dvije godine u Benettonu, gdje je bio prvak Italije (jedna od ukupno pet nacionalnih titula za taj klub) i osvajač kupa.

U međuvremenu je imenovan za selektora reprezentacije Rusije, na opšti šok tamošnje javnosti, koja za ovaj sport i ne mari puno, ali koja nije mogla lako da prihvati činjenicu da će Amerikanac-Izraelac sjediti na klupi Rusije u bilo čemu. Još veće negodovanje je nastupilo kada je pasoš Rusije dobio JR Holden.

Međutim, upravo je ovaj dvojac vodio selekciju Rusije do velikog iznenađenja i osvajanja zlatne medalje. Holden je hladan kao led pogodio zadnji šut, koji je kao vruć krompir završio u njegovim rukama. Blatt je tokom čitavog prvenstva izluđivao protivnike kombinovanom odbranom te pick and rollom krilnog centra i centra (Kirilenko i Hryapa su iz ove akcije hranili loptama Savrašenka).

Kao nagrada za veliki rezultat stigao je i veliki ugovor sa Efesom, ali kao i mnogi prije njega, ni Blatt tamo nije uspio da se snađe. Nakon Efesa, radio je u Dinamo Moskvi, pa u Arisu, gdje se uglavnom nije znalo ko pije, a ko plaća... Onda je ponovo stigao poziv najveće ljubavi - Maccabi Tel Aviva.

Nakon prvog odlaska iz Maccabija, Blatt je naučio lekciju... Majstorstvo na terenu pratilo je i majstorstvo pred kamerama. Njegove izjave su gotovo pa nepogriješive. Doktorirao je beskrajno hvaljenje protivnika kojeg je upravo zgazio 20 razlike: "Taj i Taj je vrhunski trener, atmosfera je fantastična, publika je divna, ovo je prava ekipa u kojoj se sve zna, bore se do kraja...." Sve ono što želite da čujete.

Blatt je uvijek na raspolaganju novinarima, zna da opusti atmosferu, zna da se našali, mediji mu jedu iz ruke. Kada ga slušate, uvijek čujete priču o disciplini, posvećenosti i pripremi... Opet, njegovi treninzi su lako dostupni i tamo uglavnom možete da vidite opuštenu atmosferu. Igrači pričaju, šale se, rade bez nekog posebnog opterećenja. Blattov trening rijetko traje preko jednog sata i 15 minuta. Sa igračima uglavnom ima prijateljski odnos. Malo ko trenira punim intenzitetom, a opet, rezultati su fantastični.

 

Uzmimo samo primjer Rusije. U šest godina na klupi sa jednim šarenim sastavom. Jedno zlato i jedna bronza sa Eurobasketa, te bronza sa Olimpijade u Londonu. Kada pogledate kakve je sastave imao na raspolaganju, izgleda kao podvig.

Svi koji prate košarku znaju za njegovu kombinovanu odbranu, ali malo ko je u stanju da to do kraja objasni... "Iskreno govoreći, niko od nas u dosta situacija nije znao šta radimo u odbrani..." rekao mi je jedan njegov bivši igrač... "Nigdje nisam slabije trenirao nego u Maccabiju, a opet smo pobjeđivali. Kod nas bi se hvatali za glavu i pričali ko zna šta...", rekao je drugi...

U čemu je onda tajna? "To je teško reći. Ono što sigurno znam jeste da odlično osjeća igru. Ima osjećaj kada da promjeni odbranu, kada da napravi izmjenu, kada da snizi odnosno poveća petorku. Tu je izuzetno jak"...

"Da nas je neko vidio kako treniramo prije F4 u Milanu, pomislio bi da smo krenuli u šoping, a postali smo prvaci Evrope. David izuzetno brzo čita igru i reaguje tokom utakmice".

Sve ovo Blatt je napravio sa velikim protivnikom u klubu. Jedan od vlasnika Maccabija David Federman se trudio da ga pomete još od njegovog povratka. Bio je jedini koji ga je javno kritikovao. Secirao je gotovo svako pojačanje koje je Blatt doveo, npr. "Šta će nam Langford?".

Međutim i David je naučio na svojim greškama. Osigurao je svoja leđa. Postao je prvi trener Maccabija u njegovoj istoriji koji nije osvojio titulu nacionalnog prvaka, a nije dobio otkaz. Nagrada je stigla u vidu prve samostalne titule evropskog prvaka.

Blatt je nadmudrio i Messinu i Lasa. Prvi je imao 15 poena razlike krajem treće četvrtine, drugi je imao "plus 12" krajem prvog poluvremena. Olympiacos u Istanbulu ostaje veća senzacija, ali ni ovo nije daleko. Maccabi u svojim redovima nije imao nikoga poput Vassilisa Spanoulisa. Ni blizu.

Alex Tyus je centar od 202 cm, koji je na F4 pipnuo gotovo svaku loptu koju su promašili njegovi saigrači i obrisao čitav parket svojim bacanjima po terenu. Naskuplji igrač Maccabija je Sofo, koji teško može da izvuče jedan sprint i koji se stalno bori sa noćnim odlascima do frižidera i povredama. Ricky Hickman je igrao u Finskoj, u Rumuniji je dijelio stan sa još dvije osobe, stan u kojem nije bilo tuša. Igrao je i njemačku regionalnu ligu. Na poziciji krilnog centra stvar je krpio Devin Smith, čovjek sa 195cm koji je igrao beka šutera i nisko krilo u stvarnom životu. Drugi krilni centar je izašao iz penzije - David Blu - i vjerovatno će nakon paljbe u Milanu tamo da se vrati. Joe Ingles gotovo da uopšte nije igrao. Yogev Ohayon je imao minimalnu ulogu. Guy Pnini je beskoristan.

MVP Final Foura je postao čovjek kojem je vaš kolumnista našao prvi profesionalni angažman u karijeri - Panionios za 60 hiljada dolara. Tyrese Rice je u finalu uništio Llulla, Rodrigueza i sve druge koje je na njega slao Pablo Laso.

Sve ove igrače osrednjeg kvaliteta je u vrhunsku, šampionsku cjelinu uklopio David Blatt, danas najtraženiji trener u Evropi. Želi ga CSKA, njegovo ime pominju i neki NBA timovi. On bi želio da ostane u Maccabiju, ali za to su male šanse. Takva je trenerska sudbina. Čak i kada se najbolje osjećaš na jednom mjestu i tu praviš najbolje rezultate, eh, tu ne možeš da ostaneš.

Najveća košarkaška snaga Davida Blatta i dalje ostaje određena misterija. Ali to što radi u ovom trenutku je najbolje u Evropi...