Eto bijah ja na utakmici u nedjelju navečer, pa da napišem svoje utiske. Bit će u nastavcima, sad kad sam sve napisao vidim da će toga biti puno... pa sad ko pročita, svaka mu čast.

Kupili kum i ja karte kod modernih "tapkaroša" preko interneta, fejs velju $18.65, a na mojoj kreditnoj će pisati... ma dobro, ne bih sad o tužnim stvarima u ovako svečanoj prilici. Morali smo par puta koristiti boce s kisikom, jer ipak je zrak malo rijedak na toj nadmorskoj visini gje smo sjedili. A i Gudjerov cepelin nam je nekoliko puta smetao da vidimo dolje teren... ili je to ipak bila ona cura šta je prodavala kotonkendi (šećerna vuna se to kaže kod nas, ako se ja dobro sjećam s prvomajskih vašara iz djetinjstva)? Ne znam, po obliku je bilo teško razlučiti. No zayebbanciju na stranu, nema u toj dvorani lošeg mjesta, čak i odozgora se sve lijepo vidjelo.

Prvi dojam kad smo prilazili Esbisi Sentru je bio -- koje ružno zdanje. Onako izgleda limeno izvana, s polukružnim betonskim krovom, nekim vodoravnim prozorima odmah ispod krova, naziv i SBC logo na nekom izblijedjelom bordo kartonu (barem je takav dojam bio na popodnevnom suncu), izgleda kao neko skladište, ambar. A u stvari, baš se fino uklapa u okolinu; napravili su ga u nekom industrijskom dijelu grada i, barem po danu, ničim ne odskače od okoline. No po noći, kad se upale neoni, proradi osvjetljenje, posteri se ističu, onda izgleda sasvim lijepo.

Drugi dojam je bio kako smo uletili na parking oko dvorane bez jedne sekunde nekog zastoja. Upravo nevjerojatno kako skoro 20,000 ljudi može doći kroz centar grada po dvije trake jedne ulice do dvorane, a da se ne napravi ni malo gužve. Dojam je još pojačan na izlasku jer smo s parkirališta izletjeli do autoputa kroz grad sa 80 na sat, a da nam ni jedan od tih tisuća auta nije smetao niti smo stali na ijednom semaforu. Kad se sjetim šta se događa kad 1500 ljudi dođe u Dvoranu mladosti ili 5000 na Kantridu...

Tokom šetnje od auta do dvorane i traženja vil kol šaltera na kojem smo pokupili karte, dijelili su besplatno one posterčiće sa "Go Spurs Go", zatim je svatko dobio dvije zvečke u obliku košarkaške lopte za pravljenje buke (mejd in Čajna), i naravno kao i uvijek na takvim mjestima i prilikama, neizbježno je tu par fanatika koji dijele listiće sa istinama o svijetu uz obvezatno "gad lavs ju". Nakon toga prolazimo osiguranje gdje nas pregledavaju onim čarobnim štapićima šta izgledaju ko pendreci i pište na metal. Kumu govore da ne smije sa svojim kamkorderom ući u dvoranu jer da, citat "nije kupio prava na snimanje utakmice" kraj citata, dok moj digitalni fotoaparat (koji normalno pravi i .avi snimke) može. Njemu govore da u dvorani ode na Gest Rilejšns šalter i tamo ostavi tehniku, na što mi ulazimo u dvoranu, kum stavlja kamericu u džep, prolazimo pored spomenutog šaltera i odlazimo na svoja mjesta i nitko nas više ništa ne pita o tome.

Na putu na mjesto ja osjetio da sam malo ogladnio, pa kupujem hot dog za koji se ispostavlja da je onako suh, bez senfa, kečapa, ajvara i ostalih nadjeva. Nije ni čudo da sam tako dobro prošao financijski. Cijena? Prava sitnica... nije koštao ni 4 dolara. A još kad sam dodao bočicu limunade na narudžbu, koja ušteda! Sve to za manje od 8 dolara. Ne mogu vjerovati koliko je svijet napredovao od "kooookica košpica kikirikija zanimacije za zube" za 10 dinara na Metalcu... da te uhvati (jugo?)nostalgija.

Tokom utakmice sam malo promatrao publiku (kad se nisam ko majmun derao "diii fens diii fens", "gou sprs gou", ili prilikom slobodnih bacanja "emvipi", a od čega me i danas malo boli grlo), i stvarno svako sjedalo je bilo popunjeno. Ne baš konstantno, naime, treba ipak ići po načose, hot dogove i piva/sokove barem dvaput u kvoteru), naročito žene i djeca (pola publike) koji su došli na piknik. Ali bogme ne štede ni grla ni dlanove.

Na poluvremenu se događaju dvije značajne stvari. Prvo nastupaju Baket Bojz, grupa od četiri neka dečka koji vrlo umješno ritmički udaraju po kantama raznih vrsta okrenutim naopako. Za nas lokalno pratnju im udara plješćući jedan mlađi lik ispred mene koji, mora se priznati, ima dosta ritma za mršavog bijelca, ali je zanimljivije to da je imao majicu izdanu prigodom ovog finala a na kojoj na leđima pišu rosteri obje ekipe, a što ja koristim prilikom prvog sljedećeg dizanja na noge da to uslikam pa da znam točno tko je sve igrao bez da platim $5 za program. Inače sam s te majice zaključio da za Spurse igraju neka trojica za koje ja nisam nikad čuo, Robinson, Massenburg (ili tako nekako) i još jedan kojeg se sad ne mogu sjetit (možda Brown?).

Druga stvar je bila da su donijeli nekoliko stotina onih bijelih rezanaca onima dolje iza koša za mahanje prilikom izvođenja slobodnih bacanja protivničke ekipe. Moja špekulacija je bila da u prvom poluvremenu nije toliko bitno ometati gostujuće slobodnjake, a i vjerojatno ne znaju na vrijeme tko će napadati na koju stranu (što je naravno bilo naivno od mene, jer sam se tek poslije sjetio da u prvom poluvremenu napadaš na onaj koš na kojem se zagrijavaš; ipak to nije slučaj u rukometu, a ni u nogometu, u kojima postoji bacanje novčića, pa se nadam da mi se to može oprostiti). No kum je kontrirao tezom da kad bi to podijelili na početku utakmice, onda bi oni dolje od oduševljenja mavali time i kad bi njihovi pucali na koš (umjesto da se deru "em vi pi" iz petnih žila, kako to već bonton nalaže), i moram priznati da to ima puno više smisla nego moja pretpostavka. Jest da im je na ovoj utakmici investicija u te rezance propala jer je Detroit imao tri i pol bacanja u cijeloj utakmici, ali dobro, uvijek treba biti spreman.

I još tri momenta za pamćenje sa same utakmice.
1. Kelli Clarkson, prva pobjednica na originalnom Američkom idiotu, putem satelita pjeva himnu, a ja nisam čuo da je to preko satelita, pa se čudim da gdje je, dok ju tamo negdje na "beennnrr jeee et veeeee eeeejv" (a koje je čak i moje inače netalentirano uho čulo da je zafalšala) nisam primijetio na ekranima ispred neke vojske. Naime, bio sam zaokupljen proučavanjem pojave dva flet skrina koje su na stalcima izveli pred igrače poredane u red na terenu, po jedan za svaku ekipu. Prvo sam mislio da su dovezli dvije kućice za pse, kako su ti stalci izgledali, ali se onda ispostavilo da je jedna strana "krova", ona okrenuta prema vrstama igrača, zapravo ekran. Valjda zato da i oni mogu vidit Kelli a da ne iskrive vratove gledajuć gore na semafor.
2. Predstavljanje igrača. Za Spurse Ugašena svjetla, light show, muzika, publika se dere, ne čuje se spiker ni pol posto. Slično kao ona legendarna predstavljanja Bullsa za vrijeme Jordana, ali uživo je tek "jezivo".
3. Za vrijeme nekog tajmauta, odlučili su predstaviti neke košarkaške legende koje su bile prisutne na utakmici. Pa je na parket prvo izašao neki tip za kojeg ja nisam nikad čuo i pljeskali su mu. Onda je izašao Rick Barry, otac ovih Barryja šta danas igraju u SA i (valjda) Seattleu, i dobio veliki i dugački pljesak. Zatim je predstavljen Oscar Robertson, koji je dobio vrlo bučni stending ovejšn. A na kraju je izašao Admiral glavom i bradom, na što je masa u deliriju i religioznom transu počela skakat s krova dvorane i vršit harakiri.

Na kraju opisa utakmice, bio bi grijeh ne spomenuti Silver Dancers. Izašle su jedno tri puta otplesati malo, jednom je čak i Kojot maskota plesao s njima, i to dost dobro je pogodio koreografiju. Hajlajt je bio kad su bile u onim gumenim kaubojskim dugačkim štitnicima za noge... slab sam ja kauboj, ne znam kak se to zove ni na engleskom...

Na izlasku s utakmice naravno idemo na zahod, a od tamo se čuje skandiranje "Di trojt saks!" i to prilično glasno tako da nisam razumio vojsmejl od Kaubojke ni pola posto dok sam čekao na red. Mislim da je to (skandiranje, ne poruka na telefonu) bilo izazvano time da je u tom trenutku iz zahoda izlazio jedan u dresu Pistonsa. To je bio drugi navijački eksces tokom utakmice. Ne znam da li je to bio teži izgred, ili ono negdje u trećem kvoteru kad je iz sekcije do nas jedan s pivom išao niz stepenice, okrenuo se prema toj sekciji gdje je sjedio, i viknuo "lec gou Dii trojt!" To je naišlo na opće ignoriranje, pa je dotični to ponovio još jednom, ovaj puta s uzdignutom šakom u zraku. Na to mu je jedan od tamosjedećih reko da "a, buu!" i pokazao mu srednji prst. Izazivač je valjda shvatio da je vrag odnio šalu, okrenuo se, i otišao dalje niz stepenice. Sva sreća da policija na konjima nije morala ordinirati i bacati suzavce. A bili su spremni, njih dvoje (muško i žensko u uniformama) su bili stacionirani na konjima u parkiću ispred dvorane. I onda da je stanje s navijačima u Americi bolje nego na balkanskim prostorima... ma daaaaj, sve je to isto i dio navijačke kulture, ne znam kome trebaju kojekakvi Zakoni o navijačima i slične stvari kad su eto i na tom famoznom zapadu stvari iste ako ne i gore nego kod nas.

I tako pomalo došao kraj tog iskustva. Samo smo još malo utažili glad u Taco Cabani uz Interstejt hajvej trtifajv, po kojem smo se dotaljigali do doma negdje u pola 2 ujutro. I onda danas na posao, pa se čudim od čega mi se zijeva cijelo popodne... Ali ipak se takve prilike za odlazak na finale NBA ne propuštaju, pogotovo u zadnjoj utakmici sezone na domaćem terenu .

E da, igrala se tamo i neka košarka. Vidio sam dvije stvari po prvi puta. Prvo, saznao sam za pravilo 14 sekundi -- da se u nekim situacijama sat za napad resetira, ali ne na pun napad nego na 14 sekundi (igranje nogom i slično). Hu nju?! A drugo, u drugom poluvremenu su Duncanu dosudili faul, a ovaj je promptno digao ruku u zrak i priznao da je napravio faul, uopće se nije onako arapovićevski čudio ukopan na mjestu da "ko, jel jaaaa? ma zašto?". Ja nisam mogao doć k sebi još 5 minuta.

O samoj igri, a što reći, Manu ko Manu. Svaki put, ali svaki put kad bi Detroit došao malo bliže (uljučujući i na 0-0), kad Spursima ništa ne ide, on ili šutne tricu, ili položi ko kamikaza uz faul. Ne igra u serijama, ono kad bi i frižider prošao kroz obruč da ga baci u zrak, nego baš kad se svi ostali malo pogube. Duncanu svaka čast na brojevima. Horry je legenda, pravi mlade majmune od ovih mulaca. A Hamilton će proigrati u onoj utakmici kad Bowen bude igrao s obje slomljene noge. S jednom zdravom bi ga, čini se, još i mogao držati. A u napradu malo po malo skuplja poene do svojih 15-tak, naročito trice, a sve uz odavanje dojma da mu lopta smeta i da ne zna šta bi s njom. Ostali u svojim gabaritima, što je vjerojatno sasvim dosta za naslov. O Detroitu ne znam šta bih rekao. Osim iz reketa, ne znam kako oni još mogu zabiti koš Spursima. A s druge strane, zanimljivo je kojom lakoćom zabijaju in d peint i skupljaju skokove u napadu... i svejedno gube s 20 razlike.

Suđenje... mogu se sjetiti dvije odluke koja su bile sporne same po sebi. Prvo, suđen je jedan faul Detroitu nakon što je SA promašio napad, uhvatio skok, a onda se prevalio van terena u aut. To je bilo na 8 razlike čini mi se, a iz tog posjeda lopte je Manu (naravno) zabio tricu za +11, Detroit promašio napad, SA opet zabio tricu, +14... i zdravo đaci, ode utakmica. Druga sporna stvar mi je bio 6. faul onog Wallacea za crvenom trakom oko glave i čelavim mjestom na vrhu glave. Činilo mi se da je blok bio čist, samo lopta. A opet, činilo se da Detroitu sude svaki touch-foul, a SA ne, makar je SA igrao, činilo se, tvrđu obranu... Dakle suđenje izvanredno i bez zamjerki!

Ajd živjeli.

To se zove CHAPS...i nije gumeno nego kozno...da si bio tamo odakle je moja zena, dobio bi par chaps na poklon pa bi mogao nosat po Korzu u Rijeci.

havla kauboj...stvarno iscrpan report....btw mogli bi ovi to da stave na sport.net/kosarka