Upravo sam se vratio iz Amerike i želio bih od brojnih događaja i doživljaja u proteklih mjesec dana opisati ovdje jedan koji ulazi u temu. Bio sam na utakmici u Bostonu između Celticsa i Sunsa. Doživljaj je bio izvanredan, ne toliko zbog utakmice (uzgred, pobjedili Sunsi!) već cjelokupnog spektakla koji ne uključuje samo sportsku, natjecateljsku dimenziju, već je puno širi od toga. Sin i ja platili smo ulaznicu (last minute, online) 26 dolara svaki (plus 20 dolara za parking ne baš u blizini dvorane), i vrijedila je svakog dolara, i više od toga. Već sama cijena sugerira da to nisu najbolje ulaznice, već gore na "galeriji" do koje smo se penjali punih sedam katova. Iako se teren gleda tako reći, iz ptičje perspektive (ali ipak besprijekornog pregleda terena), bonus je da se od tuda pruža najpotpuniji pogled na dvoranu i spektakjl koji traje bez prestanka između sat ipo do dva. Gotovo je spektakularnije ono što se događa u pauzama (TO, četvrtine, poluvrijeme). Ipak to ne znači da je sportski dojam i događaj drugorazredan, dapače. Navijanje je frenetično i strastveno, ali zato minimalno negativistično (najviše prema sucima koji zaslužuju i više žviždika, jer su naprosto loši, ali i Oubreu koji im je valjda nešto pokazao...), pretežno usmjereno na podupranje svojih Celticsa, iako im tu večer blago rečeno, nije išlo...Uhvatio sam sebe gdje skandiram sa masom: defence, defence, na ritam koji je dolazio sa glavnog ekrana. Na tom ekranu i na nekoliko drugih desplajeva, stalno su nadohvat bile ažurne statistike o svakom igraču koji se nalazio na terenu, i to u najvažnijim kategorijama, poeni, skokovi(O/D), asisti ukradene i izgubljene lopte. U svim kategorijama dominirao je, uostalom kao i na utakmici, DeAndre Ayton, koji mi je barem malo "objasnio" zašto su Sunsi(Kokoškov?) izabrali njega a ne Luku. Također iz one moje ptičje perspektive ostalo mi je nejasno zašto Kok nije mogao dati malo "mjesta" Draganu jer očajnije od Richauna Holmesa ne bi mogao zamjenjivati Aytona, a ušla bi i koja trica.
Nakon utakmice koju su kako znamo Celticsi izgubili, nisam vidio niti jedno tužno ili smrknuto lice, pogotovu dvoje male djece jedne obitelji u redu ispred (ispod) nas koji su svojim plesom tri puta svratili glavnu kameru (režisera) na sebe, a time i na moju ružnu ali ipak nasmijanu facu. Srećom ostale su mi slike i nezaboravno sjećanje, plus jedna zelena majica Boston Celticsa koja je u zavežljaju ispaljena zajedno sa još stotinu pala nam doslovno u ruke.
[uredio chaps - 07. siječnja 2019. u 10:13]