Konkrencija u košarci nije mala. To sam i spomenuo kad sam napisao da košarka nije vaterpolo. I da samim time četvrtfinale i nije tako loš rezultat. Pogotovo kad u ekipi imaš Kusa i slične...

Ali s nogometom se ništa ne može mjeriti. Uostalom, samo pogledaj koliko ima nogometno jakih zemalja koje su slabe u košarci, a koliko ih ima u obratnom slučaju. Samo mi Litva pada na pamet od košarkaško jakih na koje u nogometu možeš računati na sigurne bodove. I to ne uvijek...

kad sam ja bio klinac na javnom tv-u se vrtilo po 2 utakmice eurolige. cibone i zavisi bio zadar ili split. hrvatsko prvenstvo. nba svaki petak uz noc kosarke. i svaku nedjeljom je isao izvjestaj sa nekog turnira u haklu kod nas. da, toliko je kosarka bila blizu nogometa da je ljude zanimalo i sto se dogadja na haklu

spomeni nba nekom ko ne prati kosarku sjetit ce se bullsa, jordana, shaqa, pennya i rece tad sam prestao pratit kosarku. tad se u svakoj generaciciji nalazilo djece kojima je kosarka br. 1, danas je taj broj drasticno manji

dakako da kosarka jos uvjek nije na dnu, ali ni blizu onog sto je bilo 90ih, a vjerujem 80ih i 70ih. to su bila vremena kad je svako drugo dvoriste imalo negdje pribijenu felgu od bicikla

Kod nas više nije, ali u americi je popularna kao u zlatnim vremenima. Treba uočiti kvalitativnu razliku između FIBE i NBA, fibina natjecanja su sprdačina.

Ugh koja tema, ja ne znam što bi neki htjeli, da košarka bude popularna kao u doba Jordana i kada smo imali zvijezde po europi i nba-u te rezultate?  Stvarno nije teško zaključiti zašto nije popularna kao prije.

Ne brini se ti popularna je i danas, hakla se i gleda   a ako ti je stalo da li je nešto popularno ili in napravi od nekog našeg klinca Dražena i eto za 15 godina opet će svi haklat ko mutavi.

Pitanje (ne)popularnosti košarke je isključivo vezano za uspjehe ili percepciju uspjeha reprezentacije. To jednostavno tako ide u malim, financijski iscrpljenim zemljama koje ne mogu putem uspješnih klubova održavati status sporta.

Na igralištu pored moje kuće igra se nogomet. Postoji jedan - krivo postavljeni koš na ogradi i njega se ne rabi. Jedino vrijeme kad sam primijetio klince da su odbacili nogometnu i uzeli u ruke košarkašku bilo je za vrijeme reprezentativnih natjecanja u košarci. Jedino vrijeme. Znam jer sam par put zastao da im probam pokazati pravilnu tehniku šuta.

Ali čim završi to naše četvrtfinale - više ni traga, ni glasa. Ali to s haklom, djecom na igralištima itd. je puno širi problem koji veže psihološke, sociološke i tehnološke tematike. Veliki broj klinaca koji je krenuo na rukomet nakon zlatnog Portugala je ustvari ključ - jerbo rukomet se nikad nije igrao na igralištima, rekreativno. Eventualno u školama tu i tamo pod programom tjelesnog odgoja.

Tu je ustvari bitna ta ''popularnost''. Ja ću se veseliti uspjesima košarkaša podjednako ako se sa mnom veseli tri čovjeka ili pola države. O usporedbi nogometa i košarke reći ću samo slijedeće. Koliko god mi kao narod (a to vjerujte nije ništa dalje od drugih naroda) idemo u ekstreme euforije i depresije - nogometna reprezentacija se percipira uvijek kao overachiever - dakle nižu pobjede i pobjeđuju one koji su renomiraniji, objektivno kvalitetniji, ukratko jači. Slavna pobjeda naših košarkaša u tom rangu je bila tek ona protiv Španjolske u nebitnom prvom krugu. Košarkaši su dijelom sami krivi zbog imidža underachiever-a jer uvijek, ali baš uvijek uspijevaju igrati bolje od protivnika i prosipati velike bodovne razlike i tijesne završnice. Samo jednom to nije bila njihova krivnja - Lamonica, jel'te uz splet nesretnih okolnosti (mada bi se i tu mogao spočitati neprofesionalni raspad u produžecima i kasnija drama uz kletve i zakletve). Dijelom je tu kriva priroda sporta. Naime, košarka može prevariti objektivno kvalitetnijeg protivnika puno rijeđe nego u nogometu.
 
Jedna Gruzija može skrumpirat jedan gol u 90-oj nakon što je bila izdominirana čitavu tekmu, a u košarci bi skrumpirala ništa jer bi dominacija protivnika značila već 50 koševa razlike. Takva labilnost nogometa je još jedan faktor koji dodaje na vrijednosti u kvalificiranju na velika natjecanja itd.

Možda odnosno vjerojatno je nepravedno glorificirati nogometaše zbog ulaska i ispadanja u četvrtfinalu, a košarkaše razapinjati - ali jednostavno košarkaši su u puno dužoj rezultatskoj rupi što se medalja tiče. Rukomet je imao puno manju pauzu, ali je svejedno bio u jednako dubokoj rupetini usred te manje pauze u kojoj je košarka sada - nakon 15 godina bez rezultata oliti medalje. Posljednji na europskom natjecanju - to si košarkaška reprezentacija nije nikada dopustila. Ali avaj - jedna medalja mijenja sve. I hebiga - tako je - u takvom svijetu živimo.

Jedna jedina bronca na Eurobasketu bi učinila za košarku onoliko koliko je napumpala nogomet bronca sa SP-a u Francuskoj. Jednostavno bi usnuli interes eksplodirao. Šarić i ekipa bi tada mogli ući u puno zdraviju i poticajniju atmosferu što se tiče reprezentativne košarke.

O savezu i Radiću neću jer imam svoj potpis - ali ja ionako smatram da većina naših sportskih kolektiva i pojedinaca postižu uspjehe ne uz pomoć nego unatoč ili usprkos svojim savezima, mišljenju javnosti odnosno medijskoj halabuci ili tišini (obje mogu biti kontraproduktivne). Rukometni savez nije imao nikakav genijalni plan s Linom Červarom - jednostavno je dao u ruke - uvalio - nekom malom čovječuljku, ekscentriku, anonimusu u hrvatskim okvirima ekipu koju nitko nije želio, koja je bila zadnja rupa na europskoj svirali, stisli su fige i zatvorili oči. A kad su ih otvorili... Nitko iznenađeniji od njih.

Zato ja vam kažem braćo i sestre košarkaški zaljubljenici kad-tad, kad-tad doći će i to sunce poslije kiše - i slika će se opet popraviti iz ovoga horora:



U ovo:




Možda ne danas, možda ne sutra, možda ne ove godine, ali doći će i naših pet minuta i napunit ćemo forum trijumfalnim postovima k'o puricu na Dan zahvalnosti.

ovde pisemo o hrvatskoj, ne americi

a kad je rijec o omerima jedno vrijeme, jordanovo kosarka je bila ispred americkog nogometa, mada naravno kod njih stanje nije toliko palo ko kod nas. naravno u turskoj ili spanjolskoj stanje nikad bolje

ne znam baš da je košarka 2. po popularnosti i ako je to je onda zbog NBA... ja recimo NBA obožavam pratit i gledat utakmice... ali me zato europska recimo uopće ne zanima.. samo repka kad igra i to je to... jednostavno kad pogledam tekmu NBA, nakon toga je jednostavno teško gledati europsku...

što se tiče naših reprezentacija rukometna repka je puuuno popularnija od košarkaške i puno više ljudi ih prati... naravno to je zbog rezultata koje rukometaši imaju...

prvo dođu rezultati pa tek onda popularnost. Skijanje nitko u Hrvata ne bi gledao da nema rezultata, a rukomet još manje. Jedini uspjesi hrvatske košarke su osvajanje NLB lige,plasman na olimpijadu i slično. Da su takvi sportaši popularni, i Ivana Brkljačić bi bila zvijezda. Jedino nogomet ima kredita bez rezultata. To je realnost. Košarkaši moraju napraviti rezultat.

Slikovito da prikažem, košarkaše se može shvatit kao radnike, a mi navijači smo im šefovi. Ako ne donose rezultat onda mi im ne dajemo plaću (tj ne plaćamo kartu za utakmicu). tako je nama u stvrnom životu - nitko nas neće platiti bez rezultata. Ne znam zašto bi košarkaši bili povlašteni.

Ovo vrijedi za sve osim hokeja i Medveščaka, što mi je onako totalno blesavo.