Ostvarili smo taj najvažniji cilj a to je igranje u kvalifikacijama za nastup na OI. S te strane to je uspjeh.

6. mjesto na EP, međutim, nije uspjeh i nikad, od sad pa 100 godina naprijed neće se prikazivati kao naš uspjeh. Reći će se da smo se nakon 12 godina  prvi put uspjeli plasirati negdje dalje, ali ne na natjecanje već na kvalifikacije na kvalifikacije za OI.

Pravi uspjeh je 1. mjesto i zlatna medalja, prije svega, pa onda srebro i bronca.

Pročitajte izjave igrača i vidjet će te da nema nekog naročitog zadovoljstva sa 6. mjestom. Šta više otvoreno upitnim smatraju 6. mjesto kao neki uspjeh.

Dakle, očigledno su i oni i stožer pred i u tijeku prvenstva imali više ciljeve. One koji se zovu medalja. Pa to je posve normalno za svakog športaša. Nebi bio športaš kad mu ciljevi nebi bili vrh. Ali ništa o tome javno nisu govorili. Skoro pa nitko o tome nije govorio. Ni Repeša, ni stožer, ni igrači, ni rukovodstvo, ni novinari. Pogotovo novinari, koji su od prvog  popisa reprezentativaca (šireg), pa evo sve do danas bez prave kritičke analize oko reprezentacije. Eto još uvijek ne daju ni pravu analizu učinjenog i ocjenu postignutog. Ne mislim ja da oni to nisu u stanju objektivno učiniti, već da je razlog tome prije svega mir u kući, u hrvatskoj košarci. Stanje u hrvatskoj košarci ovdje doma je katatsrofalno i najvećim dijelom se to odražava na reprezentatovnom planu ne samo seniorske već svih selekcija. I mi navijači koji sve to znamo na neki način smo najvećim dijelom bili autocenzori.

Ipak sad nakon svega nakon što je EP završilo, moje je mišljenje da smo mi objektivno tamo gdje nam je odprilike i mjesto, te da je to u svemu odraz stanja u cjelokupnoj hrvatskoj košarci i ako se nešto drastično ne promijeni kad su sadašnji i drugi potencijalni reprezentativci u pitanju teško je očekivati bolje dane za reprezentaciju. Ne možemo mi sa samo 3 igrača u ekipi (Popović, Planinić i Kus) koji su među stožernim igračima euroligaša ići u borbu za vrh. Pogotovo kad uz njih imaš igrače s mizernom minutažom u svojim klubovima (Ukić, Kasun, Tomas i Markota koji do sada u karijeri ni ni odgirao ništa vrijedno). Sad nam je jasno i zašto je to tako. Dalje, tu imaš još Stojića koji ima minutažu ali u klubu koji se bori za opstanak, kao i Barać sa svojim klubom, te sa srednjom minutažom Banića (kojem nedostaje cm za ovako jake tekme) u tek nešto boljem klubu. Ostao ti je tu još Rozić koji je tu negdje 7., 8., 9. igrač Cibone.  70-80% igrača u repki ne zna šta znači igrati u prvoj petorci u jakom klubu, šta znači nositi igru i stvarati rezultat, biti glavni, igrati velike tekme i pobjeđivati. Za velike stvari, za medalje, treba imati (a ne namti) upravo toliko igrača koji znaju igrati velike utakmice i pobjeđivati. Ne vidim baš realne osnove da bi se na tom planu u bližoj budućnosti nešto moglo promijeniti u pozitivnom smislu. Pa čak ni to što će Ukić kod Repeše. Neće Repeša riskirati sebe i čekati Ukića da proigra, ako sam Ukiće odmah ne promijeni sebe. Nema se tu vremena za neki veliki rad i slično jer i Roma igra dva puta tjedno. Isto se odnosi i na Kasuna i njegove mnoge bespotrebne faulove kao rezultat nekontroliranog mahanja rukama.