kada bismo bili sigurni da će nas Talijani našamarati, onda odmah sada bus i pravac Sežana; ali znamo mi njih, provlačit će se na dva razlike sa domaćinskim suđenjem i pritiskom, kako je bilo i u prvoj...
nema euforije, nismo mi Ameri, imamo crnih rupa koliko hoćeš, sigurnosmo još uvijek kao tim osmi u Europi (iza Češke, molim lijepo :))), ali su momci pokazali da nisu manekenke a to smo uvijek znali, kao što smo znali da nisu zaboravili igrati...
timski rad kakva je bila 4/4 je jedini recept; mi nemamo široku klupu da odmaramo glavne po nekoliko minuta... možda neki kratak backup jer danas su Simon, Šiši i Babo bili na parketu 35, 39 odnosno 35 minuta... odmorit ih koliko je god moguće, odnijeti ih iz dvorane u hotel i nazad, izmasirati brljom poskokušom ili crničkim maslinovim, šta god treba Aco
i još jednom, ljudi moji: Mario, Mario, Mario!!! za njega je bolje da bar jednu četvrtinu presjedi na klupi i poludi... :)))
ali kako je gušt bilo vidjeti Šišija da par puta vodi loptu po cijelom terenu, znam da je ludost i da to rijetko tko radi, ali gušt je gušt... još da Babo počne malo više gledati oko sebe kad skoči s loptom...
nemamo mi previše šanse sutra, to je jasno, ipak su ovi domaćini a mi preumorni, ali da smo otpisani - nismo više, nismo, još prije dva sata smo mislili da je sve to nemoguće, dajte me uštipnite...