„Mirza Teletović“ ime je i prezime koje smo jučer nakon utakmice protiv Gruzije gotovo pobožno ponavljali. Čovjek koji nas je jučer odveo na Evropsko prvenstvo, a sinoć nakon utakmice poručio: „Ja stvarno volim BiH i drago mi je kada mogu da je predstavim onakvom kakvom ona jeste!!! Uvijek ću da se borim za nju, jer ona to zaslužuje!!!“;  danas je vjerojatno najpopularniji čovjek u BiH.

Već vlada totalna frka i potražnja za dresovima sa prezimenom „Teletović“, jer se od ovoga čovjeka tek očekuju najbolje partije: kako na Evropskome prvenstvu iduće godine, tako i u najjačoj svjetskoj košarkaškoj ligi, NBA, u dresu Brooklyn Netsa.  Jer, sve je očiglednije da su Netsi dobili fenomenalno pojačanje koje će im se apsolutno isplatiti...

No, na njega sva ova fama ne utiče baš mnogo. Kada se svjetla ugase, parket ostane prazan, ovaj 2,06 metara visoki Jablaničanin, samozatajno korača kroz život. Rijetko daje osobne intervjue, još rjeđe „gura“ obitelj u medije, a kako sam kaže, najsretniji je kada plovi svojom brodicom na Jablaničkom jezeru. Kada mu nabrojite sve uspjehe, titule i priznanja, samo se lagano nasmiješi. Recept za njegov uspjeh je jednostavan - kako sam Mirza kaže, život mu je kao pjesma Dine Merlina: uvijek ide „sredinom“...

Prije početka kvalifikacija sa Mirzom sam razgovarala o njegovoj budućnosti, pripremama za NBA i porodici (dijelove intervjua možete pročitati ovdje), a pravi je trenutak da se ponovo podsjetimo kakvoga izvrsnoga ambasadora Bosne i Hercegovine imamo...

Hello Brooklyn!

Prije odlaska iz Cahe, pokupio si mnoštvo sportskih priznanja u Španiji... Očigledno je da ćeš im nedostajati. Hoće li oni tebi nedostajati?

Da, bilo je tu svašta: uvršten sam u najbolju petorku španske lige, u Cahi su me proglasili najboljim igračem, pa onda najbolji centrar Endesa lige, prvi strijelac regularnog dijela Eurolige...

Naravno da će mi nedostajati, nakon 6 godina sam se u Vitoriji počeo osjećati kao kod kuće na neki način. Navikao sam se u svim segmentima, od toga što se na parketu očekuje od mene, pa do nekakvoga životnoga ritma. Naravno, prva je godina bila teška, mislio sam „Bože, daj da izdržim samo ovu godinu...“ i eto, izdržao sam šest super godina. Bit će neobično, ali promjene su dobre. Navijam za promjene.

A kako teku tvoje pripreme za život u SAD-u?

Prošle godine sam bio na touru sa klubom u SAD-u, bio sam u Atlantni, San Antoniu, Memphisu... Znam engleski jezik, nemam nikakvih problema sa selidbama i već sam se navikao na takve stvari. Moje je samo da dođem... znaš ono - uhvate te za ruku kao malo dijete i kažu: ovamo imaš to, onda idemo tamo... (smijeh)

Svi dječaci koji su se ikada imalo bavili košarkom, sanjali su o dvojboju sa nekom NBA zvijezdom. Postoji li neka zvijezda za koju jedva čekaš da je „izmjeriš“ na terenu?

Pa ne znam, nemam nekoga skroz posebnog, ali zanimali su me igrači poput LeBron Jamesa, Kevina Garnetta... jao,  ima nekih sto igrača koji su mi bili interesantni kroz vrijeme i koji su zbilja bili na toj nekoj listi najboljih igrača na svijetu. Da igraš protiv njih, ili sa njima – velika je stvar.

U Evropi se pak rijetko dešava da igrači dožive svoj vrhunac sa 35-36. godina naprimjer. U Evropi „penzionisanje“ ide ranije, čim imaš 27-28. godina počinješ slušati priču: „Eh, još 2-3 godine i završavaš“. U Americi je skroz drugačije, tamo se najbolja košraka i igra oko 35-e. Eto, Jordanu je bilo 38. godina.

Košarka u Americi je sve više sjajno razrađen biznis, nalik cirkuskome. Pitanje je prestiža koja je hollywoodska zvijezda došla koga gledati, a sami košarkaši su dio „estrade“. Zanima li te ta vrsta pažnje?

Da, znam, time-out traje po šest minuta, za vrijeme njega skaču, urlaju, reklamiraju aute, pjevaju... Ja sam miran, skromni tip, orijentiran na privatnost i svoja životna načela. Trudim se da živim normalno.

Smatra se da malo košarkaša iz evropskih liga može opstati u NBA, dosta je drugačiji sistem igre. Brine li te to kako ćeš se transformirati u novo okruženje?

Da budem iskren, treneri su bili više zabrinuti da se ja neću ukopiti u evropsku košarku. Stil košarke koji se igra u Americi je stil koji ja igram, koji meni više leži. Trčanje, šut, „done and run“  -  to je ona atraktivnija košarka. U Evropi se igra više poziciono, igra se više zona, fokus je na odbrani... Ja uopće ne mislim da ću imati nekih problema oko uklapanja na tome polju. 

Dakle, vrijeme je za ostvarenje američkog sna?

Akobogda. To je neka logična stepenica, još od moga odlaska u Slobodu (Tuzla), pa igranja u Belgiji i Španiji – uvijek dajem sve od sebe, igram najbolje što mogu. Korak po korak, dat ću sve od sebe da uspijem ostvariti svoj „american dream“.

Porodica je moj najbolji oslonac

Kako su reagovali tvoji roditelji kada si rekao da se seliš još dalje od njih, ovaj put na drugi kontinent?

Otac ima jednu standardnu, prigodnu rečenicu: „Vidjet ćemo!“ (smijeh). Mama je već bila zabrinuta: „Jao, to je daleko, vidi koliko se mora putovati sada...“

Kratak je taj košarkaški rok igranja, treba sve prilike iskoristiti, sve vidjeti, zašto da ne. Već ih nagovaram, kada odem, da me dođu posjetiti. Bismilom, kako kažu...

Tvoja porodica ide sa tobom? Otac si dvoje djece, kako će ta promjena utjecati na tvoje najbliže?

Vidjet ćemo (postajem kao moj otac)! Emina ima godinu i šest mjeseci, a Benjamin je u julu napunio četiri godine, i trenutno mi je najvažnije da ona imaju dobre uvjete za odrastanje. Na meni je da procijenim situaciju i ocijenim kako ćemo se organizirati.

Eto, sjećam se kada sam tek došao u Španiju, donijeli su mi kartu grada: „ovdje si ti trenutno, ovdje ti je benzinska pumpa, ovo ti je tržni centar, a ovdje dvorana. Ne treba ti ništa više. Eto vidimo se, trening ti je u osamnaest sati!“ Ja gledam u mapu, tamo mi zaokružili sva ta mjesta žutom bojom (smijeh), tek sletio, gledam na sat - već je šesnaest i trideset... I došao ja do dvorane, nekako! Mogu tek misliti šta me čeka u Americi!

Bio si još dječak kada si zbog košarke morao da se preseliš iz Jablanice u Tuzlu i ostaviš porodicu tamo. Koji si očev savjet ponio sa sobom i što te to je to hrabrilo daleko od kuće?

Bilo mi je teško, ali svaki je početak težak. Ali, imao sam sjajno djetinjstvo koje me pripremilo na sve što je slijedilo. Mi smo kao porodica smo išli svuda zajedno. Moji su roditelji mnogo pažnje posvetili mome i sestrinome odrastanju: svo slobodno vrijeme smo provodili skupa, mnogo smo putovali, provodili praznike i blagdane zajedno. Imao sam prelijepo djetinjstvo i svoj duševni mir i dan-danas mogu pronaći samo na mjestu iz kojega sam potekao, u svojoj kući u Jablanici.

Zato se ja trudim, da što više vremena provodim sa svojom djecom, jer znam koliko je to istinski važno u životu svakoga djeteta, ta vrsta povezanosti i podrške. Pokušavam da vodim djecu sa sobom svuda kuda i ja idem. Želim da ih naučim onome što sam ja ponio iz roditeljske kuće u svijet: da se zna neki red i da se poštuju stvari. Kako ono kažu, pod „starinski“, tako treba da bude... Treba imato dobre temelje, izgraditi principe i uputiti dijete na pravi put. Lako je danas upasti u loše društvo i krenuti stranputicom. Ali, kada iz kuće poneseš vjeru, moral i optimizam, sve je lakše.

 ******

„Sredinom“ od Dine Merlina je pjesma koja mene nekako vodi kroz život. Drži se sredine i sve će biti okej. Uvijek umjereno kroz život i bez forsiranja. To je moj recept.

Sad si mali tu na raskršću

svi su pametni, svi šapuću

ti ne vjeruj nikome na riječ

svaki korak sam moras preć'...

 ***

Šaban Teletović o sinovom „odlasku“ u svijet

-      Htjeli smo naći najbolje mjesto za odgoj i treniranje mladoga košarkaša, tako smo dogovorili da Mirza preseli u Tuzlu da bi slijedio svoje snove. Taj dan kada smo došli u Tuzlu neću zaboraviti dok sam živ. Propadivala je neka kiša, sivilo neko se spustilo na nas. On treba da ostane, ja polazim nazad. Pozdravljamo se. On ostaje tamo gdje smo se pozdravili, sam na svijetu, sve mu je novo i strano, stoji u mjestu – ne miče se i gleda za mnom dok odlazim. Ja ga gledam u retrovizoru, moga četrnaestogodišnjega dječaka kojega trebam ostaviti da se bori sam za svoju sudbinu.

     Gledao sam ga u retrovizoru sve dok nisam skrenuo za ugao: nije se micao sa mjesta, pratio me pogledom dok je mogao. Bio je to jedan od najtežih trenutaka u mome životu, iako sam oduvijek znao da će Mirza uspjeti. I uvijek me stegne srce kada se sjetim tih momenata.

     I taman smo se nekako navikli na situaciju da ga rjeđe viđamo, uklopili smo se u sistem... i onda dolazi poziv za Belgiju. Opet rastanak. Mirza, još golobrad, još uvijek više dječak nego odrastao muškarac. Ispraćamo ga na aerodromu, tek polako shvaćajući da ga zaista šaljemo u svijet, samoga. Ja i supruga stojimo, kao dva kamena i znamo da ga čeka veliki uspjeh, da je Mirza rođen za to, ali ne možemo suspregnuti suze. Tek onda shvatamo koliko je Tuzla bila blizu naspram onoga što nas je čekalo... Znali smo da, kada se jednom otisneš u svijet, da se ne vraća lako, to je jedan poseban život, kao vječiti putnik.

      A on ide sve dalje i dalje. Još će, kao da vidim, na kraju u Kinu otići da igra...          

      Teško je to objasniti, to može najbolje razumjeti roditelj koji je to i sam preživio. Ali, mi to pokušavamo nadoknaditi kada god možemo, odmorima, posjetama, skype-om, na sve moguće načine.

      Ali, beskrajno sam ponosan na njega kao čovjeka i sportistu. Beskrajno.