Dogovarali smo se dugo za intervju, tačnije životnu priču.  Čekali pravo vrijeme kada ćemo opušteno sjesti za Skype i ispričati se polako, spontano. Nismo žurili i bili smo u pravu. BrzeVijesti su krenule sportski rečeno žestoko a Mirza igra u briljantnoj formi. Samo ime Mirza je meni asocijacija na najboljeg košarkaša  i sportistu kojeg je imala ova zemlja, Mirzu Delibašića. On je bio idol mog djetinstva, gledati Mirzu bila je privilegija a njegovo ponašanje na parketu mu je bilo garant da bude cijenjen i voljen u svim državama bivše Jugoslavije. Kad gledate Mirzu Teletovića, posebno nakon dešavanja sa Lebronom Jamesom, jasno je da se radi o momku koji plijeni, koji je izrastao u velikog igrača i na kojeg možemo biti ponosni.

Kako si se osjećao kada je Lebron krenuo, nije baš ugodno bilo gledati onolikog momka kad se naljuti?

– Ništa,vjerujte.  Bio je to faul koji sam ja dosad u NBA pretpio barem dvadesetak puta. Meni je to normalno. Naljutio se, krenuo ali sve se dobro završilo. Nisam se uplašio i pošteno da kažem već dva dana poslije zaboravio sam na to.  Meni  je to smiješno.

Kada smo razgovarali u aprilu prošle godine, uglavnom si sjedio na klupi, nije bilo baš lijepo razdoblje, jesi li možda razmišljao o tome kako ti to nije trebalo, u Evropi si bio jedan od najboljih igrača.

– Naravno da sam razmišljao. Nije ugodno sjediti na klupi a znate da možete bolje, da vrijedite. Dva mjeseca nisam igrao. Sam sebe pitaš 'Šta radiš ovdje'. U Evropi sam bio jedan od najboljih, osjećao sam se komforno, stekao prijatelje. Razlika je ogromna  u svakom smislu, naprimjer vremenska, treba vam sigurno 4,5 mjeseci da se naviknete. Igramo utakmicu – po evropskom vremenu u dva ujutro.  Jedva sam stajao, oči mi se zatvaraju, to vam je tako bilo. Međutim, nisam se predavao.  Znao sam da će šansa da dođe a kada se ukaže samo je treba iskoristiti.

Danas Mirza svojim domom zove New York. Pitamo ga  kakva je razlika u odnosu na Evropu, Španiju u kojoj se najduže zadržao.

– New York je “najjači” grad na svijetu. Živi 24 sata. Gužve su ogromne, nekad ne znaš hoćeš li uopšte stići na trening, utakmicu. Pod stresom i pritiskom si stalno.

Ipak, Mirza se trudi da se pritisak i stres ne osjete kod kuće, supruga i djeca su navikli na njegova česta odsustva, ali kad je kući, sva njegova pažnja je na ukućanima.

– Neki dan mi se desila zanimljiva stvar: sin Benjamin kaže mami: “Poželio sam te”, a onda se okrene prema meni i dodaje: “I tebe sam tata poželio”, uz smijeh priča Mirza te nastavlja: “Non- stop sam odsutan, navikao više. Benjamin ima pet godina, Emina tri godine. Benjo ide u predškolsko a Emina u vrtić, navikavaju se, govore već engleski a španski znaju.  Djeca brzo uče jezike. Supruga Maja mi je velika podrška, vodi računa o djeci, brine se o kući. Pogotova sad kad je u pitanju nova sredina, nemate prijatelje, treba se na sve to naviknuti. Takav je život, ona je to prihvatila i pokušava na najbolji način da odgoji djecu i to je najbitnije. Maja ima pozitivnu energiju, zajedno smo od 17 godine i jednostavno, puno se volimo”.

Već godinama i sam roditelj Mirza je shvatio važnost podrške najbližih, bez kojih, kako kaže, uspjeh ne bi bio moguć. Posebno se to, veli, odnosi na roditelje. “Bili su uz mene uvijek, pomagali finansijski koliko su mogli. Uvijek puni pozitivne energije...A majka je –majka. Kad s njom pričam na telefon, ako joj se nešto požalim, ona kaže “Ma vrati se ti, sine, kući”. Sjećam se kad sam otišao u Belgiju otišao i te prve godine , kažem joj: “Mama moja, kako ću ja ovdje sam, hoću li se snaći”. A ona opet: “Ma vrati se ti”, kaže Mirza te dodaje: “Moram napomenuti i da je sestra Azra takođe uvijek bila uz mene”.

Mirzina karijera je čisti primjer kako se pravilnim putem dolazi do vrhunskih rezultata. Korak po korak je išao od Sloboda Dite za koju uvijek ima lijepu riječ viška, preko Belgije i Ostendea  i vrhunskih ostvarenja u Tau Ceramici. Na kraju Mirzin san je ispunjen odlaskom u NBA kao Bosanac koji polako ali sigurno osvaja srca svih ljubitelja košarke.

“Važno mi je bilo da igram u Belgiji po 30-35 minuta, jer samo sam tako mogao pokazati koliko znam. Da sam preskočio, da sam naprimjer iz Slobode odmah otišao u Grčku ili Španiju mislim da ne bih postigao to što sam postigao.

Koliko si napredovao u ovih godinu dana u Americi, ne možemo a da ga ne pitamo. “Svaki dan napredujem. Pogledajte ekipu u kojoj igram. Kevin Garnet, Paul Pierce, Joe Jonshon, Deron Williams. Pored takvih igrača dobiti šansu... Prvi sam igrač po ubačenim trojkama a prosjek mi je 18 minuta na parketu.  Nema ovdje štela – ili znaš ili ne znaš.  Onda ako uspiješ, bude ti draže.

Kakvi su ti saigrači, to mnoge ovdje zanima, Garnet naprimjer?

“Vrhunski. Garnet je pobjednik, borac, ima 38 godina i samo radi, radi – kao da je tek počeo. Wiliams, samo da ga povrede zaobiđu, je najbolji play u NBA.  Pierce, opušten momak, kod njega je sve lagano,polako, on kaže da je najbitnije da igraš jedan na jedan. Koristi instinkt, analizira, pravi profesionalac. Jason Kidd će biti jedan od najboljih trenera, sigurno – novi Greg Popović.

Mirzu na utakmicama prati dosta naših ljudi koji žive u Americi ali i drugovi iz djetinstva koji su se spletom okolnosti našli u ovoj državi..Mirza kaže da se trudi da bude naš  najbolji ambasador  u Americi. Njegovi saigrači o BiH ne znaju puno, neki su čuli za Srbiju, Hrvatsku posebno ali je, kako kaže, uspio da im, kroz intervjue, kroz videa i NBA televiziju, približi našu zemlju.

“Sad sam tu – u NBA a često se sjetim djetinstva i trenutka kada me je Elvir Murvat moj nekadašnji trener vidio na Neretvi kako se kupam i rekao mi: “Joj jesi ti mali visok, hajde dođi, prijavi se u školu košarke, u Turbinu, upis je u toku”. Dobro je bilo, prisjeća se Mirza s osmijehom svojih početaka, da su se sva moja raja iz škole upisala. Super je bilo i odmah mi se prvi dan svidjelo, frka, tuča, čupanje, nije bitno da li znaš koš dati, dvokorak, bitno je da ti nekoga dobro izmarišeš da tebe dobro izmarišu i pravac kuća.

Trenirao je u to vrijeme sve moguće sportove – fudbal, karate, ali je na kraju izbor pao na košarku. “Zapazili su me na pripremama kadetske reprezentacije, a za moj razvoj i napredak je najzaslužniji Senad Muminović, legenda naše košarke i Sloboda Dite. On me spazio i bukvalno ukrao da me ne bi vidjeli iz Bosne i  drugih klubova. Tuzla je sportski grad i vrlo važan za Bosnu i Hercegovinu. Drago mi je da je došao Mulaomerović, da se košarka vraća a oduševljen sam dolaskom legendarnog Ćire Blaževića na Tušanj. Ljudi u Tuzli žive za sport i zaslužili su bolje rezultate. Pozdravljam Tuzlu i sve moje prijatelje, bez njih ne bi bio ono što jesam danas.

Reprezentacija BiH je, opet, priča za sebe. “Kao mlad sam dobio šansu da igram za najdraži dres. Selektor je bio Draško Prodanović. Kada se trebalo odlučiti ko će biti dvanaesti za Evropsko prvenstvo koje se igralo u Švedskoj 2007. desila se jedna anegdota. Prišao mi je selektor i rekao: “Znaš šta Mirza, ti si jedno malo june ali su meni ovi iz Košarkaškog saveza rekli da ja tebe moram povesti na Evropsko prvenstvo, i to pred svim igračima. Ja i Kenan Bajramović smo bili najmlađi tada u selekciji. Nisam dobio šansu ali sam uživao gledajući momke koje sam samo na televiziji mogao da gledam Hukića, Mujezinovića, Lerića, Mršića. Bilo je i problema kasnije u reprezentaciji ali to pripisujem mladosti i želji da brzo dobijem šansu i zaigram.

Evropsko prvenstvo u Sloveniji je bilo jako dobro, ali prvo da se osvrnem na tvoj odnos sa Acom Petrovićem. Mediji nisu to primjećivali a ja sam, poznavajući Acu dugo godina, shvatio da se nešto dešava. Međutim,bila je to pametna šutnja i tebe i Ace, niste otkrili šta se dešavalo a kasnije je sve došlo na svoje. Možeš li nam reći šta se dešavalo?

“Pravilo NBA  je da se ne smije trenirati 35 dana prije početka Evropskog prvenstva. Mislim da nisu razumjeli da ja nisam igrao maltene godinu dana. Ja sam profesionalac, trenirao sam individualno samo da što prije vratim formu. Aco se nikada na mene neće naljuti, isto kao i ja na njega, novinari su isto tako nešto pogrešno protumačili.  Aco je vrhunski lik i sad ovo zadnje što je izjavio – mislim da jednostavno nije razmišljao. Hiljadu puta bi bio bolji trener samo da se ostavi medija, otvoren je, impulsivan i vrhunski trener. Svi bivši treneri nisu imali snage za ono što je Aco napravio, drastične promjene.

Jel ti žao što neće voditi reprezentaciju ?

“Znaš, mi smo se navikli na Acu, mangup je. Proveli smo dvije godine s njim i sve znamo. Bolje za njega da je našao klub, da se vratio klupskoj košarci jer može puno više tu da se dokaže.

Gdje bi nam bio kraj da smo prošli dalje rupu na prvenstvu?

“Medalja, tu bi nam bio kraj, bilo smo jaki, moćni, uigrani, krenulo nas je. Nažalost, izgubili smo prve dvije utakmice neočekivano a ja sam krivac za te poraze 60 posto.  Godinu dana prije toga nisam igrao, ponavljam, i to se osjetilo na te dvije utakmice. U Grčkoj kada smo igrali turnir ja nisam mogao da hodam.

Mi imamo sjajne igrače, ali još uvijek nemamo dobre menadžere da ih postave u prave ekipe. Đedović naprimjer –on je fenomenalan igrač. Da je umjesto što je otišao u Barcelonu došau u Tau, bili bi zajedno, puno bi mu lakše bilo.

Sigurno znaš da se tvoj dugogodišnji trener Duško Ivanović spominje kao novi selektor.

“Znam,čujem se s ljudima iz Saveza i s Duškom. Vrhunski je trener i volio bih to, a najbitnije je da tu bude zbog mladih igrača koje imamo. Dušku je bitan izazov a ne pare. Vidjet ćemo, ja bih volio da bude s nama. Velika je razlika sada i kad je košarkaški Savez u pitanju. Ljudi ne znaju kakve oni napore čine da nama sve obezbijede. Divim se generalnom sekretaru Mahmutoviću, kakva energija, koliko želje, htijenja, svaka mu čast.  Sada je tu i Dino Konaković i siguran sam da će biti još bolje. Oni su mangupi, sve prošli i njih interesuje samo uspjeh.

Tvoj šut za tri poena,u čemu je tajna ?

“Hmmm.... Kako da objasnim,vidim koš i kao da ima zoom, primaknem ga – šut i koš. Jednostavno ja prvim šutem izmjerim koš a treba ti i samopouzdanja. U NBA je lopta malo teža, ne možeš je fino uhvatiti ali sad sam se navikao, ide dobro. Dobri šuteri nikada ne priznaju promašaje, kriva je lopta ili koš..

Tvoje prijateljstvo sa Džekom je veliko, dva naša najbolja ambasadora  u svijetu.  Lijepo je vidjeti naše velike sportaše zajedno. “Ti momci dolaze iz zemlje u kojoj je jako teško u svakom pogledu. Mi se čujemo često telefonom, preko Twitera, Facebooka. To su strašni momci, Adnan Ćatić, Spahić, Pjanić, Ibišević.  Možemo pokazati svim ostalim sportašima iz Bosne i Hercegovine  da se može uspjeti iz Bosne. Najviše me nerviraju oni koji kažu da ne može. E pa može. Oni koji su uporni, koji rade uvijek nađu neki izlaz i ja kažem kvalitet se ne može sakriti,.

Pred kraj ove velike priče da te pitam – ideš li u Brazil na Svjetsko prvenstvo ?

“Baš me Džeko pitao koliko mi karata treba, kada dolazim, jel prvi dan ili skroz. Strašan je to uspjeh – plasman u Brazil,veliki. Svaka čast momcima. Ljeto je puno iznenađenja za mene. Kad dođem u Bosnu sve se skupi i ja se trudim da sve stignem,  ali potrudiću se da budem bar onu prvu protiv Argentine – da bodrim naše momke.

Mirza hvala za ovu veliku priču za naše čitatelje.Siguran sam da će uživati jer zaista te narod Bosne i Hercegovine puno voli. “Hvala i Vama, potrudit ću se da budem još bolji i da Bosnu i Hercegovinu uvijek dostojanstveno prezentujem.

Bio je to Mirza Teletović . MT3 kako ga kratko zovu u New Yorku. Naš a svjetski – Mirza...