http://sportklub.rs/Blog/Sasa-Ozmo/a262491-Micic-Sport-Klub-Efes-Srbija-Teodosic-Ataman-Guduric.html
Svako zna da Ataman nema preterano prisnu vezu sa igračima i shvatili smo da mi kao igrači moramo da uložimo malo veći trud kako bismo što pre napredovali i shvatili kome šta prija. Jednostavno, nema mnogo trenera kao što su Jasikevičus i Obradović, trenera koji sve drže u svojim rukama, isplaniraju ceo trening i utakmicu, pa je na igraču samo da bude deo tog sistema, te mašine. U ovom slučaju mi igrači moramo više da damo i to je ključ odličnih rezulata za sada.
Spomenuo si sada Atamana, možeš li da mi kažeš nešto više o njemu i njegovim zahtevima, kakav je kao osoba?
Čim sam došao, osetio sam da će to biti prilično lepa situacija za mene. Već na prvom razgovoru sam saznao šta očekuje od mene, a i sa nekih drugih strana sam čuo koje su njegove namere sa mnom. Verovao sam u sebe i znao sam da ću iskoristiti šansu ako je dobijem. Ataman je jednostavan trener sa specifičnom trenerskom filozofijom – ne obraća toliko pažnju na detalje, daje dosta slobode igračima da sami kreiraju i da sami donose odluke. Ne rotira mnogo košarkaša, sedam-osam, ali oni uživaju njegovo veliko poverenje.
Kao čovek je konzervativan i ne voli mnogo da priča. Iskustvo iz prošle godine naučilo me je da je kontinuirana saradnja sa trenerom mnogo važna, pogotovo za prepoznavanje situacija u toku utakmica. Nekada se desi da igrač vidi nešto što trener ne vidi, pa to predloži, a toga s Atamanom nema i zato je ovo za mene velika škola – kao neko ko je veoma mlad za svoju poziciju, uključen sam sve vreme u utakmicu i za sada to deluje dobro. Nekada mi se desi da igram čitavih dvadeset minuta u drugom poluvremenu, pa osetim umor koji mi oduzme koncentraciju i ne napravim možda najbolje poteze, ali to je jednostavno njegov sistem u okviru kojeg se trudim da izvučem najbolje iz sebe. Ne mogu ništa loše da kažem o Atamanu, prija mi da igram i to je to.
Turkish Airlines EuroLeague
U intervjuu za Sport klub pre godinu dana tvoj agent Miško Ražnatović rekao je da ćeš ti biti naslednik Miloša Teodosića u reprezentaciji. Vidiš li se ti u toj ulozi?
Rekao sam to Saletu još 2014. godine. Kada sam došao u reprezentaciju, bio sam svestan kakva je situacija, da su ispred mene trojica igrača (Teodosić, Marković, Jović) koji su se pokazali i koji su stariji od mene, a ja sam gledao i čekao šansu iz prikrajka. Pefi se onda povukao posle Olimpijskih igara u Riju. On je imao svoj karakteristični stil igre, baš kao što ga imaju Jović i Teo – meni je drago što gradim svoj stil koji nije nalik nijednom od njih i što na taj način mogu da uđem u reprezentaciju. Smatram da sam za svoje godine nakupio dosta iskustva i imam veliku želju da budem nosilac nacionalnog tima na poziciji plejmejkera. Od toga ne bežim, to mi je zapravo najveća želja i uvek ću biti spreman, u kojem god trenutku da se to desi.
Teodosić i Bogdanović su bekovski par u reprezentaciji, a tu ste Gudurić i ti kao momci koji već doprinose, a u budućnosti će još više. Kako ti se čine Markove igre ove sezone?
Mnogo ga volim kao druga, super je momak – bili smo cimeri u reprezentaciji one godine u Istanbulu, proveli smo dosta vremena zajedno. On je vredan dečko posvećen košarci i zaista mislim da će uz Željka mnogo napredovati. Ona igra koju je Gudura pokazao u Zvezdi bila je dovoljan pokazatelj da ima nešto što ne može da se trenira – hrabrosti da rešava utakmice i talenta da igra na poziciji dva kao kreator i kao strelac.
Zrelost koju dobija kod Željka ono je o čemu sam govorio kada sam pričao o svom napretku kod Šarasa – u vezi sa ključnim odlukama, čitanjem igre, da se iskorene te bubice koje mlad čovek ima. Vrstan trener to istisne iz tebe i pravi te boljim i iskusnijim brže nego što bi te inače tok karijere učinio. Znam da je tokom leta rešavao probleme sa sitnim povredama, ali brzo se vratio u formu jer je izuzetno vredan, pa je sada konstantniji i minutima i učinkom na terenu. Mnogo sam srećan zbog njega.
Nedavno su te pitali vidiš li se u NBA ligi… Kolika je pohvala samo to pitanje i, da ga ponovimo, možeš li da se zamisliš tamo?
Ne mogu da kažem da se ne vidim. To je oduvek bila moja želja, otkad sam bio klinac maštao sam o tome. Istovremeno sam i realan i svestan šta sve treba da uradim kako bih dostigao taj nivo. Protiv tih momaka igrao sam na Svetskom prvenstvu u Češkoj 2013. godini i drago mi je što sam tada uočene nedostatke u dobroj meri uspeo da uklonim. Fizički sam prilično napredovao, ali treba još da upotpunim igru. Sada definitivno ne razmišljam o NBA, još mnogo toga me čega ovde u Evropi.
Čini li ti se da su te ljudi prerano otpisali onda kada si imao neke slabije sezone, pa povrede?
Dok sam nosio dres Bajerna bila je najava igrača na jednoj utakmici i spiker je rekao za Luku Štajgera, koji je tada imao 26 godina: “Da predstavimo mladog igrača Luku Štajgera“. Tada sam se pogledao sa drugim igračima i pitao koliko Luka ima godina. Rekli su da ima 26. Zbunio sam se i pitao: “On je za vas mlad igrač?” Rekli su: “Da, naravno”. I to je bio momenat kada sam shvatio da u Srbiji postoji nepisano pravilo da si već zakasnio i propustio svoju šansu ako sa 18-20 godina već nisi napravio nešto spektakularno u karijeri. A za poziciju plejmejkera iskustvo je od ključne važnosti, to sam tek kasnije shvatio. Ljudi u Srbiji često nemaju lošu nameru, ali umeju da budu surovi kada komentarišu… Tako je kako je, ne obazirem se na to, nisam se obazirao ni tada – sledim svoj put i tako sam najsrećniji.
Osim zdravlja koje je primarno, šta bi sebi poželeo u 2019. godini?
Voleo bih samo da igram na način na koji uživam u igri, mnogo mi znači što sam ponovo počeo da uživam u košarci i što se lepo osećam dok sam deo svega – pobede su naravno lepše, ali i porazi su velika škola. Dakle, hoću da ostanem na tom putu na kojem uživam u igri.
[uredio Dinko Bilich - 31. prosinca 2018. u 11:44]