ti da si jednom sjedio na klupi i odslušao jedan tajm aut, znao bi koliko su besmislena ta poređenja, koliko je nemoguće igrati tako dinamičan sport kao košarka na osjećaj, na neku "this is sparta" spiku. i XXI vijeku...
koliko je težak skauting, koliko je različita priprema za svakog protivnika, kako se biraju "ventili", ispustne tačke gdje puštaš protivniku jedan segment sa svjesnim rizikom, koliko je sama dinamika vođenja utakmice drugačija u odnosu na fudbal koji si uvukao u analogiju jednim primjerom, i koliko košarkaški trener može više da utiče na samu igru kroz (skoro) neograničene izmjene i gomilu tajm auta.
A povrh svega toga, sam rezultat opet može biti nezavisan od cjelokupne pripreme trenera i stafa, ako izgubi svlačionicu, ili dođe do bilo kakvog konflikta među igračima, čak i nevezano za trenera itd... Sve to zajedno je tako kompleksan posao, o kome se može pričati do jutra i analizirati iz više uglova... i gdje uglavnom ništa nije crno ili bjelo već ima puno nijansi koje se razlikuju od utakmice do utakmice, i od turnira do turnira.
I onda kada sve te nijanse, i sve te sate i sve to o čemu se može detaljno satima razlgabati svedeš pod tako prozaičnu relaciju, tipa Moka ih je uveo (btw, još jednom, od svih igrača koje je Moka uveo, samo su Teo i Pefi igrali za Đorđevića, i Erceg na jednom turniru sa manjom ulogom, ali čak i ne obraćam previše pažnju na taj fail), kako drugačije odgvoriti?
A nedajbože da se nastavimo koristiti tom analogijom, šta sutra treba reći za Kokoškova? Pa OK, lako je njemu bilo praviti rezultate kad mu je Đorđević uveo u reprezentaciju Kalinića, Vasu, Jovića, šta je on uradio, došao je na gotovo...
U principu, i ovo što sam odgovorio osjećam se besmisleno, kao da pokušavam objasniti zašto je trava zelena a nebo plavo, a ne obrnuto
