09.08.2007.
Izvor: PRESS
Od specijalnog izveštača iz Bangkoka- MILOJKO BOŽOVIĆ
Milica Dabović - ČIČOLINA
Imam šest tetovaža na sebi, uskoro ću po tom pitanju da prestignem Milana Gurovića, čuvenog Čiču. Baš me je on nedavno ispitivao odakle mi tako lepi tatui
Milica Dabović (25), nesuđeni kapiten ženske studentske reprezentacije Srbije, na putu je da stigne Milana Gurovića po broju tetovaža. Atraktivna devojka iz Herceg Novog, koja je odlučila da igra za Srbiju, kaže da voli da se šara po telu, da se slika i ističe da puno polaže na lični izgled.
- Sad ni na šta ne ličim, nisam spavala noćas. Ali, volim dobro da izgledam. I volim da se slikam. To mi je užitak - kaže kroz smeh Milica na početku razgovora za Press u Bangkoku.
Koliko tetovaža imaš na sebi?
- Šest. Istetovirala sam broj 13, zato što je to naš porodični broj. I nosim ga na dresu. Imam tri kineska znaka - ljubavi, sreće i snage. Zatim, veliki tribal na leđima i na nozi. I delfina na ramenu.
Je li ti to Milan Gurović uzor?
- Baš me ispitivao u Kovilovu za tetovaže. Prepucavali smo se malo, kao, šta imaš, koliko, šta koja znači. I objašnjavao mi je značenje svojih.
Razmišljaš li možda o manekenskoj karijeri?
- Probala sam i to prošle godine u Viljnusu. Niko nije mogao da veruje, kao, ja sam košarkašica, i još se popela na velike štikle, a tako dobro izgledam. Kažu, drugačije su zamišljali košarkašice. Rekla sam im "ima i lepih, a ja sam još i Srpkinja iz Crne Gore".
|
Nalazim se u paklu, hoću kući!
Milica Dabović kaže da je očajna što nema pravo da igra na Univerzijadi, i ne može da pomogne svojim drugaricama. - Veoma se loše osećam. Očajna sam, nalazim se u paklu. Trebalo je da budem vođa ekipe. Gledati svoju ekipu kako gubi mnogo je teško. Ništa se lepo ne dešava u selu. Smeštaj je loš, sve oko nas smrdi, hrana svaki dan ista. Ne znam gde sam došla. Nemam želju da obilazim grad, hoću kući u Herceg Novi. Cure još ne mogu da se oporave zbog vremenske razlike i ranog ustajanja. Mi igramo u osam ujutro (tri po srpskom, prim. aut.), kada se kod nas vraća iz noćnog života. Ja skoro uopšte ne spavam. |
Zašto si se opredelila da igraš za Srbiju?
- Presudilo je to što mnogo volim Srbiju i mnogo volim Jovicu (selektor Antonić, prim. aut). Prošle godine bila je nesuglasica u timu i nisam imala želju da igram za reprezentaciju. Ove godine mu vraćam dug.
Šta ti kažu u Herceg Novom, da li ti zameraju?
- Bilo je veliko prepucavanje u novinama kada sam donela odluku. Poneko u Novom kaže "sram te bilo što igraš za Srbiju, izneverila si nas". Ali više je onih koji me hvale i podržavaju. Herceg Novi je srpski grad. Meni je najvažnije da je moja porodica uz mene. Zajedno smo odlučili da igram za Srbiju.
Imaš li dečka i kako on trpi to što te nikada nema kod kuće?
- Imam dečka! Naš je, ali živi daleko. Šta će, pati.
Jesi li sigurna u to?
- Sigurna, sigurna. Niko za mnom ne može da ne pati.
Kakve su ti planovi za budućnost?
- Želim da idem stopama svog oca i da budem trener. I da živim u Moskvi, gde sam već četvrtu sezonu. To je moj grad, dopada mi se sve, život, ljudi, osećam se kao boginja tamo.