ne mogu da vjerujem sta citam, evo ja cu vam reci nesto sto je opste poznata cinjenica u sarajevu i nije nikakva tajna, a to je ciroza jetre uzrokovana alkoholom
cak nije ni nepoznata cinjenica da je poceo piti radi ranog zavrsetka karijere uzrokovane povrijedom ledza, radi iste je trpio i bolove, a i njegovoj utjesi u picu je kuovala vjestica od njegove zene

ali i u tom alkoholizmu je bio veliki gospodin (danas me rade serbedzija podsjeca na to boemstvo) pogotovu sto je uvijek bio sa davorinom popovicem i uvjek je bio ljudina

a u kosarci je bio maestro igrao je sa takvom lakocom da je to bilo nevjerovatno

Onaj tko nije proživio uspon i zrelu fazu Mirze i Kreše, ne može razumjeti kritike na životne odluke nekih proslavljenih igrača a time i, u konačnici, ocjenu njihovih životnih  sportskih rezultata. Sportaše u ono vrijeme nije se moglo, kao danas, odvajati od njihove ljudske komponente. Njih dvojica, ali i Dražen Dalipagić,  su formirali  moj stav o košarci koji je, priznajem,  po sadašnjim trendovima u rezoniranju, arhaičan. Ako Mirzu ne izvlačimo iz konteksta, nego njega gledamo u funkciji razvoja košarkaške  ideje, onoga što je on u datom trenutku prikazao na parketu, utjecaja na slijedeće generacije bekova, onda je on broj  jedan na bekovskoj poziciji a iza njega drugo i treće mjesto dijele Dragan Kićanović i Dražen Petrović.

Krešo je u košarci ono što je Nikola Tesla u znanosti. Niti danas, toliko godina poslije, ne vidim niti jednog europskog ili NBA centra, koji je imao tu ideju o košarkaškoj igri. Njega bi, kao i Teslu, trebalo studirati.  On je bio košarkaški genije čije košarkaške postulate i viziju igre rijetko tko i danas shvaća. Njegovim protjerivanjem iz hr. košarke došli smo tamo gdje smo sada. Kao što su jedni palili kuće 91. a drugi 95. tako su i ondašnji košarkaški relevantni faktori spalili sve ono što je on htio prenijeti na hr. košarku.  Taj progon možda je bio i okidač za njegovu bolest i prerani kraj. Zato sada ponovo krećemo iz pepela. Uvijek smo bili svoji najveći neprijatelji. 

Nazalost nikad ga nisam gledao uzivo al sreca pa je stari imao nekih kaseta s njegovim utakmicama, a ima i utakmica na netu. Moram reci da za vrijeme svog aktivnog pracenja kosarke, nekih 15-ak zadnjih godina, nikad nisam vidio beka sa onakvom elegancijom u igri, sa onakvim rolingom, nepogresivim sutom i nevjerovatnim osjecajem za pas. Igrao je u periodu u kojem si prvo morao biti kosarkas i znati sve o kosarci pa tek onda neka atleta koja skace do neba i ima raspon ruku 2 i po metra. Ona igra je bila cista poezija i prava kosarkaska romantika. Mirza je bio jugoslavenski/bosanski Pistol Pete Maravich ili Magic Johnson. Kindje hvala ti ! 

https://www.youtube.com/watch?v=k7VHxbqQavM

https://www.youtube.com/watch?v=Kif6cu5st8M

Bio je rođeni talenat, neviđena elegancija (kažu da je kao mali „trenirao“ balet!), lakoća pokreta, precizan šut, raznovrsne asistencije… Kad danas vidim plejmejkere kako se krive i pogrbljuju  dok vode loptu, setim se Mirze koji je to činio trčeći sasvim uspravno. Njegov pas o pod bio je njegov lični patent koji su mnogi pokušavali da kopiraju, ali nisu mogli jer nisu imali osećaj za pravovremno dodavanje kakav je imao Kinđe, kako su ga zvali. A tek šut… Elegantni, nedostižni luk i za one koji su bili mnogo viši od njegovih 197 cm, precizan. Kao igrač, u tehničkom smislu, nije imao mana, ili se meni bar tako činilo. Možda mu je, zbog melanholičnog karaktera, nedostajalo malo temperamenta, malo pozitivne drskosti koju je i za njega, recimo, imao Kićanović. Zato su i bili tako veliki tandem, dva beka kojima se divila cela Evropa. Imao je, međutim, hladnokrvnost, znao je da pogodi u odlučujućim trenucima. Kao u finalu Manile 1978. protiv SSSR kad ga je Moka Slavnić u tajmautu, pred dva slobodna bacanja, “stimulisao” opkladom u 100 dolara da će “promašiti bar jedno”.

– Bacio si 100 dolara – rekao je Mirza i ´ladno pogodio oba bacanja.

http://portalanalitika.me/clanak/211573/mirza-delibasic-posljednji-romantik