Bio
je najbolji "Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od
loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše,
samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti.
U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da
se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje
rodbini i prijateljima i čini se sve da što dulje žive u iluziji da je
živ onaj kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage
spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o
mrtvima se govori kao da će evo sad naići ili kao da su na nekom
dalekom aerodromu i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti
Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.
Noć je pred Dan oslobođenja Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo
direktan prenos iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri je
razlike za "Bosnu", prednost koju "Emerson" nikada neće stići. Gledam u
crno-bijelu sliku televizora koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da
ću ovo zauvijek pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih
događaja koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri, ali malo
šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka u trenutak, kao čist
doživljaj, cijeli i jasan. Nešto se u mozgu tako posložilo, proradila
je neka kemija, i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka Varajića,
Radovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom, poderani glas Boše
Tanjevića, Kinđe... Bio je to vrhunac njegove karijere, premda je tek
navršio dvadeset petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna
pobjeda, neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji
"Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših,
običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od
njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i u
lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije vjerovao da će
postati prvaci Europe. Netko drugi bi iz te "Bosne" još 1975. ili 1976.
otišao u "Partizan" ili "Crvenu zvezdu", igrao s gotovim košarkašima,
Kićanovićem, Dalipagićem, Slavnićem, Kapičićem..., ali Mirza Delibašić
to nije učinio. Umjesto da ode u veliki klub, on je maloga stvorio
prvakom Europe. Ne znam da je ikada jedan igrač bio tako važan.
U razredu bi se svakoga ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe
uzeo na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u svakoj
utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi obrambenog igrača,
obično blizu aut-crte, s lijeve ili s desne strane, digao se na šut i
pogađao. Desetak godina kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling,
koji je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti svi
provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo. Bježala im je lopta,
sudija bi svirao krivo vođenje, zabijali su se u protivnika ili bi, ako
slučajno sve dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović,
autentični košarkaški genije, i standardni član najbolje
reprezentativne petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije
pokušavao kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je jasno
da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća pokreta, tijelo koje
klizi iznad parketa jednako sigurno i logično kao što ptica leti, bila
je ono po čemu se Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam
u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći se malo da ga ne
uvrijedim, rekao da me taj njegov roling podsjećao na balet. Pogledao
me je u oči, skužio da mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno
rekao: "Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati košarku!"
Mislio sam da se zeza. Poslije su mi drugi rekli da je Kinđe stvarno
vježbao balet.
Bila su to vremena kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog
uporišta u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam je
zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado smo radili folove od
tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva i Slavnićeva odbojka u europskom
finalu protiv Rusa 1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga
pregleda, kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti nije
bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga smo u stanju
pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno zašto bismo i pobjeđivali ako
se nakon toga nećemo rugati. Ono što smo pokazivali prema vani,
demonstrirali smo i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim
obračunima. Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga dara i
potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju igru, jednako pristojan
u pobjedi i porazu. Zato njemu nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili
Zagrebu i zato je on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri
igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda, to je bilo
uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta fino odgojene djece.
Osim njega ne znam više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I
pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi mogli su biti
šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri, bilo da se radilo o Bregi,
Papetu, Berberu ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao da
je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael Jordan rodio u Sarajevu,
puno bi gore prošao. Da je Picasso bio naš, već bi ga pola grada
smatralo trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe mogao
izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što je bio čudesan košarkaš,
veći nego što su rezultati njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što
je bio i ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin, kojega
je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga doma, nego sav
sjaj velike karijere. Samo je takav mogao fascinirati baš cijelo
Sarajevo, premda je malo vjerojatno da su ljudi bili svjesni razloga.
Naši Amerikanci često govore: "Nema više onog Sarajeva!" Čovjeka te
riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu da se njima ljudi
koji žive daleko pokušavaju osloboditi neke svoje muke. U posljednjih
šest mjeseci su Pimpek, Daco i Ilija Ladin napravili ono zbog čega
povjerujem da i u takvim utjehama ima smisla. Otišao bih u Burkinu
Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom, da znam šta ću mu reći.
|