TEMA POD CENZUROM NA KOŠARKA.HR

Danko Radić

Danko Radić se 1993. godine doselio u Zagreb, gdje je otvorio kafić na Branimirovoj tržnici, i tada je počeo razmišljati o preuzimanju Hrvatskog košarkaškog saveza. Odlučio je to napraviti preuzimanjem vlasti u tek organiziranoj košarkaškoj sudačkoj udruzi. Plan je bio vrlo lukav, a sastojao se od toga da se okruži sucima koje je mogao kontrolirati predstavljajući se kao zaštitnik svih sudaca koji su se osjećali ugroženi zbog svoje nacionalne pripadnosti. Tada su jedni počeli prosperirati a drugi su, poput sudaca Zorana Grbca, Stjepana Krajnovića i Davora Nakića, naglo gubili utjecaj i bivali eliminirani. Paralelno Radić jača svoj utjecaj u županijskim organizacijama košarkaškog saveza koje su bitne jer daju delegate za skupštinu HKS-a i odlučuju o svemu. Radić je od 1993. do 1996. godine uspostavio kontrolu nad većinom županijskih organizacija te je 1996. godine odlučio preuzeti vlast nad savezom srušivši Mirka Novosela, a za predsjednika saveza postavio je bankara Antona Kovačeva. Od tada Radić mijenja i postavlja sve predsjednike saveza te su se izredali Franjo Lulić, Damir Skansi, Marijan Hanžeković i Ivan Šuker.
Radić je 2004. i sam postao predsjednik saveza. Mogao je da je htio to postati i ranije, ali i sam Radić je bio svjestan da je obični konobar sa završenom ugostiteljskom školom, neobrazovan i stoga nesiguran u sebe pa je učio uz druge predsjednike. Njegov nastup je i sada slabašan, no u usporedbi s onim prije nekoliko godina, ipak je napredovao. Paralelno kontrolirajući sudačke organizacije i županijske saveze HKS-a, Radića nikada nije napustila želja za menadžerstvom te je 1992. godine pomogao talijanskoj tvrtki Panzeri, proizvođaču sportske odjeće, da se promovira u hrvatskoj košarkaškoj ligi tako što su košarkaški suci nosili njihovu odjeću. Zastupnik tvrtke Panzeri bila je agencija Bastion košarkaškog menadžera Hrvoja Ciketića. Tada počinje suradnja hrvatskih sudaca i Ciketićeve agencije koja nije dokaziva, ali je javna tajna. Naime, suci su tijekom ili nakon utakmica vabili mlade igrače da potpišu za menadžersku agenciju Bastion, a zauzvrat su dobivali sudačku podršku na terenu. O tome su jedini javno progovorili bivši košarkaški sudac Ilija Matijević u jednom novinskom intervjuu 1999. godine te bivši reprezentativac Veljko Mršić. Mršić je u novinskom intervjuu rekao kako mu je upravo Danko Radić 1993. godine nudio da potpiše za jednu agenciju što je Mršić odbio. Zbog tih izjava Radić je nedavno tužio Mršića i taj je sudski proces u tijeku. Ljubav između sudaca i agencije Bastion trajala je do 1997. godine kada je “suradnja” prekinuta pa se Radić, zajedno s prijateljem iz Šibenika i sucem Goranom Urukalom dosjetio jadu. Njih su dvojica preuzeli klub Varoš u Šibeniku iza kojeg nisu formalno stajali, ali su ga financirali. Cilj je bio privući mlade koji bi se kasnije mogli prodati. Tako je, primjerice, 1997. godine iz Karlovca u Varoš doveden Brane Josipović, tada najbolji hrvatski kadet, koji je kasnije prodan u Sloveniju, a zatim u Mađarsku. Josipović je bio igrač agencije Bastion. Radić je menadžerske ambicije želio ostvariti i surađujući s agencijom XL čiji su vlasnici Robert Jablan i Danko Drakulić. Prije dvije godine dosta se pisalo da su igrači ucijenjeni prelaskom u agenciju XL da bi zauzvrat igrali za reprezentaciju, ali to nikada nije dokazano osim u slučaju Krešimira Lončara čiji je otac rekao da mu je igranje za reprezentaciju bilo uvjetovano potpisom za agenciju XL. Kako je nakon uspostavljanja Radićeve vlasti u savezu došlo do pada kvalitete hrvatske košarke, Radiću je bila dobrodošla ideja o formiranju regionalne košarkaške lige koja je u svojoj prvoj sezoni 2001/02. nazvana Goodyear liga. U finalu su igrali Olimpija i Krka, a upravo je Krka u polufinalu pobijedila Cibonu koja se žalila na grozno suđenje gdje je jedan od sudaca bio Dubravko Muhvić, kum Danka Radića. Trener Krke bio je Neven Spahija, Šibenčanin i prijatelj Danka Radića s kojim je navodno u rodbinskoj vezi jer Radićeva sestra nakon udaje nosi prezime Spahija te ga je Radić doveo u Cibonu. Usred te sezone Cibona je prekinula suradnju sa Spahijom koji prelazi u Krku. Iznenada, Krka prosperira, pod Spahijom doživljava samo jedan poraz u Goodyear ligi i to u nebitnoj utakmici posljednjeg kola regularnog dijela te dolazi, preko Cibone, čak do finalne utakmice u Final Four.
Radić je time poručio Ciboni kako se nisu smjeli odreći njegovog prijatelja Spahije te ih je kaznio skandaloznim suđenjem u polufinalnoj utakmici. Uvijek sklon HDZ-u, Radić nikada nije bio član ni jedne stranke, pa ni HDZ-a. Međutim, u podjeli na struje između Pašalića i Sanadera, 2003. godine odabrao je Pašalića i to mu je bila velika greška. Stoga je Radićeva najvažnija politička misija bila dodvoravanje HDZ-u kako ne bi izgubio moć u košarkaškom savezu. Tada se sjetio kako bi to bilo najbolje napraviti preko ženske košarke. Uspostavio je kontakte s Darkom Milinovićem, potpredsjednikom Hrvatskog sabora, članom predsjedništva HDZ-a i predsjednika HDZ-a Ličko-senjske županije kojem bi dobro došao sportski uspjeh. Gospić i županija nisu imali sportskih uspjeha osim ulaganja u ženski košarkaški klub Gospić. Radić je odmah ponudio pomoć i uvjerio svog prijatelja Gorana Urukala da mu supruga, košarkašica Vanda Baranović-Urukalo i najbolja košarkašica Šibenika, prijeđe u Gospić što je ona i napravila. U prvoj sezoni, nakon susreta Radića i Milinovića 2004. godine, Gospić odmah postaje prvak Hrvatske i prvak regionalne ženske Trocal lige. Bio je to početak povratka Radića u okrilje HDZ-a, ali je time stvorio i novog neprijatelja, Josipa Stojanovića Jollyja, vlasnika konkurentskog ženskog šibenskog kluba Šibenka Jolly JBS. Kada je Radić shvatio da mu je Stojanović opasan protivnik, odlučio se na primirje, a pomirba sa Stojanovićem donijela mu je nove poslovne uspjehe. Naime, Radić nikada nije napustio trgovačke vode te je preko svoje tvrtke Mihovil zastupao talijansku prehrambenu tvrtku Granoro, najpoznatiju po svojim tjesteninama. Službeno tvrtku vodi njegov posinak Alen Belamarić, i ta je tvrtka do prije godinu i pol dana bila registrirana na adresi Andrije Žaje 10, što je adresa Radićevog stana, da bi se kasnije adresa promijenila. Kako je Stojanovićeva tvrtka Jolly dio trgovačkog lanca CBA Radiću je bilo u interesu da se pomiri s njim kako bi se tjestenine Granoro, ali i drugi proizvodi koje je uvozio, prodavale u CBA dućanima, do čega je i došlo. Nije to jedini način poslovanja tvrtke Mihovil, poznato je da su košarkaški suci na svojim putovanjima funkcionirali i kao trgovački putnici koji nude daljnju prodaju Granoro proizvoda. Međutim, najskandalozniji način prodaje prehrambenih proizvoda bila je kompenzacija s hotelima u kojima je bila smještena hrvatska reprezentacija.
Temelj svoje snage, kontrole nad sucima, Radić je pojačao postavivši suce u županijske organizacije košarkaškog saveza i to većinom na mjesta tajnika, ali faktički s ovlastima predsjednika. Tako je tajnik dubrovačke organizacije Dragan Medan, splitske Damir Basarić, zadarske Milan Čanković, u riječkoj županiji Zoran Pjevalica, sve sudac do suca iako Zakon o sportu zabranjuje da suci sudjeluju u radu Saveza tri godine nakon prestanka suđenja. Postoje i druge metode poput razmjene glasova za izbornička mjesta pa je tako Goran Caktaš iz Sinja i trener lokalnog kluba Alkar postao izbornik reprezentacije do 20 godina, a u zamjenu će Radić dobiti podršku iz splitskog zaleđa. U Dubrovniku Radić ima podršku jer je prije četiri mjeseca za izbornika reprezentacije do 18 godina izabran Darko Kunce, trener lokalnog kluba Dubrovnik, koji je prije toga bio trener reprezentacije do 16 godina i koja nije imala uspjeha na Europskom prvenstvu 2005. godine. Klinci su narasli, ali će ih voditi isti, neuspješni, izbornik. Uz tako dobru organizaciju i slabu oporbu, Radić s lakoćom vodi košarkaški savez.
Jedina oporba pojavila se u Zagrebu gdje je smijenjen Marijan Hanžeković, dotadašnji predsjednik Zagrebačkog saveza, i postavljena Ljiljana Kuhta-Jeličić, zamjenica gradonačelnika Bandića. Bio je to šok za Radića, ali organizacije te smjene prihvatili su se poduzetnik Emil Tedeschi, vlasnik KK Cedevita i grupa košarkaša nazvana G92. Tedeschi ima velike ambicije s klubom, u kratkom roku ga je ustrojio na profesionalan način i ulaže velik novac kako bi klub ušao u regionalnu ligu. Kao što je poznato, u tu ligu ulaze Cibona, Zadar i Zagreb kao tri najjače momčadi, dok je za četvrto mjesto velika borba i sada ga je dobio Split. Tedeschi je želio da to bude njegova Cedevita, ali njegov klub izgubio je nekoliko utakmica hrvatske lige zbog pogrešaka sudaca. Shvaćajući otkud puše vjetar, odnosno da suci na čelu s Radićem određuju četvrtu hrvatsku momčad u regionalnoj ligi prema vezama i poznanstvima, Tedeschi je odlučio maknuti Radićeve ljude iz Zagrebačke županije u čemu je i uspio na posljednjoj skupštini. Međutim, to nije dovoljno da se makne Radića s mjesta predsjednika Saveza. Radić ima čvrsto uporište i u Hrvatskom olimpijskom odboru jer je zajedno sa Zoranom Gopcem lobirao na posljednjim izborima za Zlatka Matešu koji je tijesno pobijedio, a takve se usluge ne zaboravljaju. S obzirom da nije ugrožen, Radić ima nove planove. Jedan od većih je dobivanje vojarne Minersko u Šibeniku uz tisuće hektara zemlje koje ga okružuje na koncesiju od Ministarstva obrane. Cilj je preseliti postojeću košarkašku akademiju iz Poreča u Šibenik, dodatno izgraditi hotele i dvorane i kontrolirati financijski izdašnu instituciju jer klinci koji žele trenirati u Akademiji plaćaju svoje sudjelovanje. Radić je u akciju dobivanja vojarne i zemljišta krenuo još 2001. godine, ali ga je tada odbio Krunoslav Mazalin, Šibenčanin koji je bio pomoćnik ministra, da bi ga odbila i sadašnja vlast. Dok ne riješi taj problem Radić ulaže svoj novac u nekretnine. Prvi novac uložio je 2003. u gradnju zgrade s 18 apartmana u Rogoznici koju je prodao. Trenutno na istoj lokaciji gradi još jednu, a u planu mu je izgradnja takve zgrade i na Ugljanu. U tim poslovima udružio se sa sportskim direktorom košarkaškog kluba Široki Prima pivo Josipom Kožulom, a taj klub natječe se u regionalnoj košarkaškoj ligi.

Postavljanje Josipa Vrankovića za izbornika muške A nacionalne vrste posljednji je primjer iz kojeg je bilo vidljivo kako Danko Radić na legalan i demokratski način provodi svoje, despotske odluke. Predsjednik HKS-a na takav način hrvatsku košarku vodi već gotovo 15 godina. Radićeva vlast u hrvatskoj košarci je neupitna. On nema opoziciju, jer je u cijeli projekt vođenja saveza ušao sustavno. Stvorio je neuništive temelje svoje vlasti instalirajući ljude iz sudačke organizacije u županijske saveze, a oni čine glasačku mašineriju na Saboru HKS-a. Radić u hrvatskoj košarci može napraviti ili značajno utjecati na apsolutno sve odluke. Na bilo koju poziciju u savezu može postaviti svoje kandidate, jer je u svim tijelima osigurao natpolovičnu većinu, može progurati bilo kakav zakon ili odredbu. Primjerice, današnjim A-2 ligašima nametnuto je da u momčadi i na parketu imaju najmanje jednog juniora (1993. god. i mlađeg). Ako taj ispadne s pet osobnih pogrešaka, mora ga zamijeniti junior. Ako ga nema, momčad nastavlja utakmicu s četiri igrača! Uoči sezone klubovi su pripremali pobunu, prijetili da neće početi natjecanje. Danas šute i igraju.

Takvih je primjera nebrojeno. Svi se potezi opravdavaju otrcanom devizom “za boljitak hrvatske košarke”. Ako eksperiment uspije, Radić je uvijek spreman primiti čestitke za sjajno odrađen posao, ako propadne - nikom ništa. Ionako o tome nije odlučivao Radić, već legalno izabrani članovi Sabora, Upravnog odbora, Stručnog savjeta…. Da sada ne nabrajamo te klaunove u stručnom savjetu jer, “i sami ih znate"!

Poslovi tvrtke Mihovil: