Ovdje mnogima smeta NLB liga, a ne naš odnos prema košarci sveukupno. Treba na drugi način pristupati košarci. Naše klubovi rade stihijski, nije poznat plan rada i razvoja kluba te se previše toga rješava u hodu. Smeta nam jaka NLB liga ( u odnosu na domaću za klasu jača, isto tako i u europskim okvirima ). Kako se mogu očekivati kvalitetni pomaci u košarci kada se bježi od konkurencije i strahuje od jačih protivnika. Ti uvijek spominjani klinci koji ako ne mogu gledati prvoligaške utakmice u svojim gradovima su prečesto spominjana floskula i ne mogu to shvatiti ozbiljno. Skoro pola stanovništva Hrvatske živi na 1 sat vožnje do Zagreba i ako im se ta košarka toliko gleda neka idu u Zagreb na tekme. No ja sam razgovarao sa jednim klincem iz Dugog Sela i rekao mi je nakon moje generacije ( njemu je 16 godina ) ne znam kako će biti jer zanimanje sve više slabi. Znači sustav za razvoj igrača nije na visini. Mlade treba animirati za košarku, posjećivati škole. Pozivati ih na utakmice. Cibonina dvorana zjapi prazna, a mogli bi na svaku tekmu pozvati 1 ili 2 škole iz Zagreba i okolice na utakmicu. Iza nekih drugih ekipa u NLB ligi se vidi sustav i planski rad i to donosi uspjehe i htjeli mi to priznati ili ne FMP-u kapa dolje do poda. Zašto ne kopirati taj košarkaški model. Njima je onda svejedno gdje i ukojoj ligi igraju, protiv koga igraju. Oni znaju da rade kvalitetno, imaju dobru selekciju igrača uz odgovarajuću potporu (financije, smještaj, školovanje, perspektiva ... ). Tu ne trebate još puno toga napraviti i imate klinca koji živi za košarku 24 sata na dan. Na kraju imate i ekipu koja je vrhunske kvalitete, suigrače koji se znaju od malih nogu i kasnije vam se sve financijski vraća kroz odlazak igrača van. A da se vani za kvalitetnog igrača može dobiti dobar novac ( u našem slučaju bolji nego za mnoge nogometaše ) pokazuju i zorni primjeri M. Tomasa, Roka, Popa, Žižića, Vuje i mnogih drugih.